Zlocin ne zastareva,vremena i okolnosti su te koje mu daju oblik i formu.Jedan strasan zlocin koji se dogodio u Baru u sam smiraj II svetskog rata ostao je u sećanjima prezivelih kao spomen nedužno masakriranim Muslimanima sa celog Kosova,koji su streljani i ako su bili prisilno mobilisani da popune partizanske čete u borbama oko Trsta.Nacin na koji je izvrsena mobilizacija je prica za sebe,svako ko se pokusao neodazvati bio je streljan kao balista,ili je u najmanju ruku robijao u Prizrenu na odluku “narodne vlasti”.Većinski neutralno držanje za vreme II svetskog rata bio je povod da se to shvati kao izdaja.Taj povod je bio uvod u jos jedan masakr nad muslimanima.Za ovaj zlocin niko nikad nije odgovarao,kazna staresinama je bila nazovi degradacija cinova,a kasnije su i nagrađivani vilama po Dedinju kao visoki funkcioneri KPJ.Preziveli nisu smeli dugo o ovome da govore,cuvali su svoje tajne gotovo 50 godina,noseći breme strasnog zlocina u svojoj duši.Mi ćemo u kratkom prikazu pokusati dati imena svih odgovornih za ovaj zlocin,imena staresina,nacin na koji su formirane te jedinice i sudbinu ih ljudi.U oktobru 1943. godine formirana je u Mikulićima komanda mjesta, čiji je prvi komandant bio Marko Sekulić, a komesar Iliја Vučković, ujedno i sekretar Opštinskog komiteta KP. Komanda mjesta je obavljala sve mobilizacijske i poslove oko raspoređivanja i slanja ljudstva u vojsku i njenog snabdjevanja.Imala je sva objeležja vojno-pozadinske teritorijalne vlasti. Nakon oslobođenja priješli su na Pristan i nastavili rad. Nedjelju dana po oslobođenju, održan je veliki narodni zbor na kome je izabran Sreski odbor Narodno-oslobodilačkog fronta. O impozantnosti skupa "Pobjeda" je pisala: "Nikada ranije Bar nije doživio toliku manifestaciju narodne svijesti kao 1. decembra1944. godine, kada se ogromna masa svijeta od preko 5000 ljudi slegla u Bar. U dugim povorkama sa jugoslovenskim i crnogorskim zastavama pristizali su stari i mladi, pjevajući pjesme i kličući novoj Jugoslaviji, NO vojsci i prvom maršalu Jugoslavije - Titu".Tomo Popović je bio predsjednik odbora, Dušan Đurović, Hasan Šlaković i Krstinja Vuksanović potpredsjednici, sekretar Božo Mitrović, a izabrano je još 40 članova iz svih opština barskog sreza. Ovi će ljudi biti učesnici masakra marta meseca 1945.Na Pristanu je bilo sedište novouspostavljenih institucija - Sreskog narodno-oslobodilačkog odbora, Sreskog komiteta KP, Sreskog SKOJa, Sreskog Narodno-oslobodilačkog fronta, Sreskog AFŽ... Polovinom 1945. došlo je do spajanja više seoskih odbora u mjesne, na Pristanu se formirao Gradski narodni odbor, a svi odbori prestali da nose naziv "oslobodilački". Na žalost, događaj iz 1945. je zločin o kojem se javno ćutalo gotovo pedeset godina, kako u komunističkom establišmentu tako i u pričama živih svjedoka kojima je bilo prećeno da ne pričaju o onome što su doživjeli. Bar u cjelini, jer je ostao upamćen kao najveća egzekucija na ovim prostorima. U martu 1945. godine uhvaćeno je na Kosovu nekoliko hiljada Albanaca, Bošnjaka iz Župe, Gore i Podgora,Turaka odnosno muslimanskog življa, i prisilno primorano na deportaciju kao čin odmazde za neutralno držanje ovih ljudi za vrijeme rata. Ti ljudi su otimani po kućama, selima, gradovima, nekoliko desetina je ubijeno u Prizrenu februara 1945 kao znak da svako ko se odupre nasilnoj mobilizaciji, zna šta ga čeka. Formirani su preki sudovi koji su sve one koji su uspijeli da izmaknu ovom teroru iz raznoraznih razloga, budu naknadno osuđeni za neodazivanje mobilizaciji pa je u ljeto 1945 u Prizrenskom zatvoru robijalo nekoliko stotina Bošnjaka iz Župe, Gore i Podgora, Albanaca, samo zato što su uspijeli izbjeći ’’klanje’’ na Pristanu. Okupljeni su u Prizrenu i u tri ešalona upućeni na popunu četvrte armije, koja se borila kod Trsta. Do Bara su dovođeni pješice prijeko planinskih vijenaca Kosova i Crne Gore, gdje ih je čekao brod za Dalmaciju, odakle su išli na kratku obuku, pa na front. Trebalo je popuniti redove, odnosno pronaći topovsko meso za prvu liniju fronta, koja je trebala da gine kako bi nakon završetka rata komanda na čelu sa Gašom Markovićem dobijala ordenje i vile na Dedinju prijeko krvi žrtvovanih ljudi koji ćce ako prođu kojim slučajem streljane u Baru, neće prezivjeti front kod Trsta. Prvi ešalon od oko 2500 ljudi prošao je sav iznuren, izgladneo, i bez obuke je odmah brodovima deportovan na prvu liniju fronta. U drugom je bilo 2472 osobe. Kolona se razvukla par kilometara kroz Barsko polje, ljudi su bili izmoreni i izmučeni, očevici se sjećaju da se stotinama metara od njih širio nesnosan miris. Glavnina kolone bila je pristigla u zgradu Monopola, na Pristanu, kad je negdje u Polju jedan od Albanaca nemogavši više da hoda pao, na šta ga je sprovodnik Božo Dabanović udario kundakom u glavu i uz psovke počeo šutirati. Nakon toga reagovali su drugi iz kolone na šta je sprovodnik uperio cijev i ubio čovjeka iz kolone. Nakon toga nastao je metez. Nedugo nakon toga, neko od sprovodnika je bacio sa prozora zgrade Monopola bombu na kolonu ljudi, kada su na sve strane letjeli komadi ljudskog mesa. Nastala je opšta panika. Prvo su stražari pucali u vazduh , a kad je gomila krenula, po inerciji, u strahu - i u meso. Kad je kolona Albanaca čula paljbu, krenula je da bježi prema planinama. Prva bokeljska brigada nije bila tada u Baru - bila je Deseta crnogorska, situirana u obliku potkovice duž cijele barske kotline, kao i štab Brigade na Pristanu sa manjom prištevskom jedinicom.Bilo je i oko stotinjak boraca Komande mjesta, djelovi Narodne odbrane, dio komore Bokeljske brigade, a u Baru je svako bio naoružan ko je htio, od ranjenika, preko izbjeglica, do mještana. Počela je potjera za odbjeglima, i trenutna egzekucija. Nije bilo telefonskih, ni bilo kakvih drugih veza da se naredi obustava paljbe.Niti je bilo volje da se masakr zaustavi,već je dočekan trenutak da se mržnja prema Islamu ispolji u golom obliku. Ljudi su ubijani na ulicama, po selima, po brdima, njihovi leševi bili su na svim okolnim brdima, a sve je ličilo na hajku na ljudsko meso samo zato što se drugačije Bogu mole i drugi jezik govore. Nikada nije tačno utvrđeno koliko je Albanaca,Bošnjaka iz Župe, Gore i Podgora,Turaka ubijeno toga dana, a brojke variraju od 400 (hroničari partizanskog pokreta) do 1500 (albanski historičari), u zavisnosti od izvora. Sahranjivani su nedostojno ljudima. Najčešće su leševi dovoženi do stjena i bacani u more, bez sahrana, a drugi su bili bacani u jame koje su bile iskopane, specijalno za tu priliku.Ove jame do dana današnjeg nisu ekshumirane niti je pobijenim ljudima naknadno omugućena dzenaza kako i priliči. Bilo je Barana koji su aktivno učestvovali u pokolju. Dan kasnije, smjenjen je i degradiran čitav Komandni štab, na čelu sa Gašom Markovićem. Nikad se osim smjene nije pokrenula rasprava o odgovornosti za ovaj neviđeni zločin, niti se ikom sudilo, već su naprotiv ti ljudi kasnije bili najveći partizanski aktivisti, a mjestani kao saučesnici nagrađeni za ovaj zločin. Sjećanja preživjelih ostaće svjedok vremena i opomena svim narednim generacijama da biti Musliman u hrišćanskoj zemlji, može biti jedini razlog za masakr, zločin i pokolj. Nezavisno od uniforme koju nose, čina koji imaju, društvenog statusa, svako od njih će ponovo krenuti u hajku kada se steknu uslovi. El fatiha