GORA – JEDAN POGLED UNAZAD Uvod u stoljeće koje je ostalo iza nas u Gori je bilo ispunjeno historijskim događajima i prilikama koje označavaju uspon i pad, negiranje i omalovažavanje, svojatanje i odbacivanje, prijetnje i zloupotrebe, manipulacije i muhadžirluke, ratove i mirove. Poslije propasti Osmanske Turske (1912), Goru su pohodile mnoge vojske i paravojske sa svih strana - i bugarske i srpske, i njema ke i austro-ugarske, i italijanske i albanske. U XX vijeku Gora je živjela u više država - Turskoj, Albaniji, Srbiji, Jugoslaviji, Makedoniji. Danas najve i dio Gore pripada Kosovu (18 sela), manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok se dva sela nalaze u Makedoniji. Bila je u kraljevini i komunizmu - onom Titovom ali i Enverovom. Godinama se pljuvalo na Boga, ali su se gradile i veljelepne džamije. Nit vjere se tanjila, ali se nikada nije sasvim prekidala. Uvijek je ostajalo po neko zrno iz kojega su, kad u to niko nije vjerovao, nicali novi izdanci. Gora se više puta praznila, ali se obnavljala i iznova punila. Rijeke muhadžira su kretale put juga i istoka, ali i put sjevera i zapada. Bilo je straha i plača, ali je bilo i svadbi i veselja .Bilo je i lutanja i grešaka u sudbonosnim trenucima, bilo je i nacionalne mimikrije i podani kog mentaliteta. Bilo je svega što može zadesiti jedan siromšan i gurbedžijski kraj. Bile su bolesti i gladi, bile su i zadruge i Enverovske kooperative. Bilo je eksperimentisanja sa ljudima i “ kloniranja mozgova” i bilo je previše promašaja. Mnogi naši ljudi esto postavljaju pitanje i traže odgovor o porijeklu stanovnika Gore. Ovo pitanje postavljaju obi ni ljudi ali i intelektualci (ili oni koji se tako osječaju). Nikada ne dajem kratak odgovor, jer takvog odgovora i nema. Uvijek pokušavam da problem postavim u historijske okvire, da ukažem na balkansku historijsku maglu. Jer na ovim prostorima je dolazilo do velikih pomjeranja stanovništva. Mnogi su narodi vremenom nestali. Ostali su samo tragovi u toponimiji ili u historijskom sječanju. U svakom narodu na ovim prostorima ima više slojeva i razli itih etničkih naslaga i nigdje stvari nisu sasvim jasne. Uvijek postoji opasnost ,ukoliko date kratak odgovor,da se nađete u situaciji iz koje se ne možete lako izvući. Samo nekoliko pitanja o sudbini nekih balkanskih naroda: Gdje su Kumani, Pečenezi i Hazari? Šta je sa Aromunima, Turcima-Jurucima, Tatarima? Kakva je sudbina Bogumila i pokreta kojem su pripadali? Torbeši i Pomaci i njihova veza sa bogumilskim pokretom? Mogu li se iz historijskog pamćenja izbaciti vjekovi turske vladavine na ovim prostorima (1445-1912)? Period prije dolaska Turaka i dva vijeka bugarske dominacije na Balkanu, pomjeranje stanovništva tokom krstaških ratova i prodor Arapa u Evropu? Zagonetnost nišan-ploče na mličkoj džamiji? Pitanja je, zaista, mnogo i odgovor nikada ne može biti jednostavan. Predmet ovoga rada biće ono što se u Gori dešavalo tokom XX vijeka i samo rijetko emo napraviti izlet u prethodne periode, ukoliko to bude neophodno. Da bi se bavili nekom ozbiljnijom analizom, potrebno je još izvora i dokumenata iz turskih i drugih arhiva koji nam u ovom trenutku, nažalost, nisu dostupni. Nije nam namjera da pišemo politi ki traktat niti da pripremamo teren za nekakvu asimilaciju, što je mnogim autorima do sada bio jedini cilj. Mnogi od njih su polazili od velikodržavnih pozicija i pripremali teren politi arima za budu e planove i odluke. Cjelokupna tzv. ”torbeška grupa” (Gora, Župa, Reka, Golo Brdo, Drimkol) bila je u proteklom periodu izložena pritiscima i svojatanjima gotovo sa svih strana. Skoro svi autori, i oni srpski i oni bugaro-makedonski, ”islamizaciju” ovog naroda doživljavaju kao katastrofu. Isti ili sličan stav prema ovom pitanju imaju i pojedini autori koji pripadaju ovom korpusu (Limanovski, Hasani i dr) i koji se prosto utrkuju u traženju paganskih motiva u običajima i toponimiji sve sa namjerom da pokažu na historijske korijene i veze sa narodima prema kojima oni gaje simpatije. Svi oni zaboravljaju da se historija nikada ne ponavlja i ne kreće unazad. Ako se nešto i ponovi, onda to nije original ve surogat bez budućnosti. Proces nastajanja i formiranja nacija u svijetu, a posebno na Balkanu, još traje i kreće se unaprijed. Svi pokušaji zaustavljanja ili revizije ovog procesa osuđeni su na neuspjeh. Pet vjekova u islamu i nekoliko vjekova prije toga u bogumilstvu su veliki period da bi neko mogao da se igra sa historijom i da je prilagođava svome ukusu. Pomenuti Nijazi Limanovski u knjizi Islamska religija i islamizirani Makedonci piše : ”Zbog vjerskog fanatizma i zabluda pojedini socijalni slojevi me u Makedoncima muslimanima koji se uglavnom nalaze na nižem prosvjetno-kulturnom nivou, izloženi su stalnim pritiscima iz neprijateljskih pobuda. Cilj ovih presija je da se izjedna i vjerska i nacionalna pripadnost, ta nije, da ovakav kurs ostane vječno pravilo. Naime, to je trajni interes neprijateljski orijentisanih sila, vjerskih dogmatika i zaslijepljenih muslimanskih fanatika koji po svaku cijenu žele da vrate točak historije.”1 (moj prevod). Ova knjiga je objavljena 1989.godine , prije nego što je započeo raspad bivše Jugoslavije. Ovaj rad je više suočavanje sa trenutnim stanjem nego traganje za nekom apsolutnom istinom koja u ovakvim situacijama i ne postoji. Mnogi brojniji i “stariji” narodi imaju problema sa svojom prošlošću i nacionalnom identifikacijom, a kamoli mi koji smo negirani i osporavani od gotovo svih, pa ak i od ljudi iz sopstvenog korpusa.Nijazi Limanoski, Islamskata religija i islamiziranite Makedonci, Makedonska kniga, Skopje, 1989.Pokuša emo, koriste i autore koji su nam dostupni, da damo malo više svjetla putuju i kroz balkansku maglu. Najdostupniji su nam bili srpski, bugarski i makedonski autori, dok manje albanski i turski koji su se i, inače, manje bavili ovom problematikom. I opet, u zavisnosti od nacionalne pripadnosti autora, Gora je prikazivana i bila predmet svojatanja. Njeni stanovnici su i Bugari i Srbi islamke veroispovesti, i Makedonci muslimani, i Albanci, i Turci. Ponekad su Gorani i Torbeši, a često i neoprijedeljeni. Njihov je jezik srpski i bugarski i makedonski, sve u zavisnosti od ugla posmatranja. O Gori su pisali autori iz gotovo svih balkanskih zemalja pa i šire. Od srpskih autora pisali su: M.Lutovac, J.Cvijić , J.Hadživasiljević , J.Trifunović , M.Milojević i mnogi drugi. U pojedine projekte su bile uključene i čitave nacionalne institucije poput Akademije nauka i njenih instituta.. Od bugarskih autora pisali su: V.K’nčov, J.Ivanov, St.Šiškov, S.Seliščev, E.Milanov i dr. Od makedonskih autora pisali su: B.Ristovski, F.Kavajev, G.Palikruševa, A.Stojanovski, B.Vidoevski, N.Limanovski i dr. Od albanskih autora pisali su S.Pulaha, N.Dokle, Sh.Hoxha, Qamil Mataj, H.Meleqi i dr. O Gori je pisao i ruski konzul u Prizrenu I.S.Jastrebov, kao i Dankinja Birte Trerup. I danas mnogi predstavnici me unarodnih organizacija prisutnih na Kosovu pokazuju veliko interesovanje za ovaj kraj i ove ljude. Ne znam šta ih toliko privlači, možda arhaičnost a možda i znatiželja izazvana od susjeda. Prva decenija XX vijeka U XX vijek žitelji Gore ulaze kao dio Otomanske Turske ne sluteći šta ih sve očekuje u godinama koje nadolaze. Većina stanovnika je orijentisana na stočarstvo, prije svega ,na nomadsko ovčarenje, jer Šar-planina pruža izvanredne mogućnosti za ljetnju ispašu. I dalje, tokom zimskih mjeseci, veliki broj krupnijih stočara ( čaja) svoja stada goni u Makedoniju, Grčku pa i Anadoliju, jer nisu u stanju da obezbjede hranu za svoju stoku. Broj ovaca u Gori na početku vijeka je na desetine hiljada, možda i cijelih sto hiljada. Brojka od milion ovaca, koju u svojoj Autobiografiji pominje Petar Kosti Prizrenac, svakako je preuveličana i pored činjenica da je cijela Gora u ovo vrijeme u jednoj državi (tridesetak sela). Pored stočarstvom dobar dio stanovništva bavi se i zanatima. Osim starih zanata za lokalne potrebe (kovački, grnčarski, puškarski) javljaju se i novi isključivo vezani za pripremanje hrane-poslastičarski, buregdžijski, kulinarski (aščije). Počinje novi vid gurbeta, različit od nomadskog stočarenja. Muški sposobni lanovi porodice odlaze po itavom Balkanu pa i šire, dok žene i djeca ostaju kod svojih kuća čime se održava kompaktnost zajednice. Stvaraju se kolonije zanatlija koncentrisane prema selima iz kojih dolaze pečalbari. Tako Borjani odlaze u Bosnu, Brođani u Skopje, Solun i Istambul, Rapčani i Kruševljani u Sofiju i druge bugarske gradove, Šištevljani u Skenderiju (Aleksandriju) i, kako oni kažu, Misir (Egipat). Značajno je to što se većina gurbedžija vraća u svoj zavičaj (memljećet) tako da se porodica ne raspada i održava se ekonomska sigurnost stanovništva. Poslednje godine turske vladavine zapamćene su kao snošljive i kao “blagostanje” u poređenju sa godinama koje dolaze tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Prvih godina novoga vijeka Goru najprije zahvataju velike epidemije najvjerovatnije boginje. Bilo je to 1901. ili 1902. godine kada je u mnogim selima umiralo i po nekoliko ljudi na dan. Epidemija je bila tako masovna da su mrtvi ukopavani po baščana ili na obodu sela a dženaze su nosile i žene, mada to nije u islamskoj tradiciji. Veća epidemija je zahvatila Goru krajem XVII vijeka kada su pojedina sela bila zapaljena i uništena (bila je to kuga, u narodu poznata kao crna čuma). Danas živi legenda da je na pojedinim mjestima nekada bilo selo, kao Glavnik, Gušavce i sl. Pouzdano se zna da su u tom periodu formirana i dva sela na drugoj strani Šare - Urvič i Jelovjane kao goranska subgrupa (danas u Makedoniji). Najveći dio stanovnika pomenutih sela zna da su porijeklom iz Borja, Restelice, Kukaljana, Kruševa i drugih sela sa ove strane planine. Prema istraživanjima koje je 1952. godine obavio Jovan Trifunovski, 78% domaćinstava ova dva sela vodi porijeklo iz Gore i zna da su se njihovi preci tamo doselili u XVII ili XVIII vijeku. Nemamo pouzdanih podataka da je na početku vijeka u Gori radila neka škola, ali znamo da je u gotovo svim selima bilo mekteba (mejtepi) a prema nekim još nepotvrđenm izvorima u Restelici je radila i ruždija. Prema nekim podacima dobijenim od mještana Restelice, 1906.godine u Bajrakli džamiji u Prizrenu je održan dogovor sa alimima kojom prilikom je odlučeno da se u mektebima uvedu novi predmeti kao: Ameli hesap (matematika), Tarih osmanli (Historija Osmanlija), Tarih Islamli (Historija Islama), geografija i fizičko vaspitanje. Tokom 1908.godine u Restelici su izvršene pripreme za otvaranje ruždije. Izgrađena je nova zgrada koja se i kasnije zvala Ruždija. Samo je jedna generacija prošla kroz ovu školu i to su bili najpismeniji ljudi u selu tokom narednih decenija. U to vrijeme Gora je imala tri hafiza(ljudi koji znaju Quran časni napamet) - hafiz Ibrahim iz Leštana, hafiz Mehmed iz Radeše i hafiz Mehmed iz Broda. Bilo je učenih alima koji su završili medresu u Prizrenu, Skoplju i Istambulu. Sva sela su imala džamije, što potvrđuju i neki autori koji su posjetili Goru u to vrijeme. Pod uticajem derviša iz Prizrena i u Gori su na početku vijeka djelovali derviški redovi koji su prestali sa radom tokom perioda komunizma. Mada ovaj fenomen nije dovoljno obrađen, ipak pouzdano znamo da su u Brodu, Restelici, Radeši, Zli Potoku i nekim drugim selima postojalii “tarikati”( “šehoji”), mada nam nije poznato kojem su redu pripadali.Sigurno je da je u ovom periodu bilo dosta pismenih i učenih ljudi koji su ostavili pisanih dokumenata o tom, ali i o ranijim vremenima. Međutim, potrebno je pretražiti skromne biblioteke po našim džamijama kao i neke porodične biblioteke koje svakako postoje. Pored prepisa knjiga, vjerovatno da ima i nekog subjektivnog zapisa koji može dati više svjetla na turski period koji je najznačajniji dio u našoj ukupnoj historiji. Sve do 1912.godine, pa i docnije, stanovnici Gore se u nacionalnom pogledu poistovjećuju sa Turcima (“A si Turčin, a što si?”). Mada se ova identifikacija, prije svega, vezuje za vjersku pripadnost i označava pripadnost Islamu, ona u sebi sadrži i elemenat pripadnosti turskoj državnoj zajednici. Jer, gotovo petsto godina turske vladavine je u narodu stvorilo osjećaj zaklona i sigurnosti. Osim pomenute, u narodu su u upotrebi i još neke odrednice kao “našinec”, Torbeš i geografska odrednica Goranin. Ovdje ćemo se više zadržati na odrednici Torbeš koja se vezuje i za druge regije na jednom širem planinskom prostoru Kosova, Albanije i Makedonje. Pošto ova odrednica često ima i pežorativni karakter, upućuje na zaključak da su je stvorili susjedni narodi, jer niko neće za sebe koristiti naziv koji sadrži i najmanji elemenat pogrde. Tako e se dosta manipuliše i sa porijeklom riječi Torbeš. Mnogi je vezuju za period islamizacije, mada se nama čini najprihvatljivije vezivanje imena Torbeš za bogumilstvo. Bugarski naučnik Jordan Ivanov je na početku vijeka zapisao: ”Oblast Gora leži između Šare i Koritnika uz pritoke rijeke Ljume. Cijelu kotlinu naseljava staro bugarsko stanovništvo Gorani, Goralije koji su u XVII i XVIII vijeku bili primorani da prime muhamedanstvo. Poznati su pod imenom Torbeši, dobijenom od susjednih Bugara. Gorani, pak, sami sebe zovu Turcima, dok u internom razgovoru priznaju da se zovu Torbeši i da su staro mjesno stanovništvo bugarskog roda koji su islamizirani, tj. primili muhamedanstvo. Gorani - Torbeši ku i govore bugarski jezik.” Ovakvo tumačenje nije jedino i prisutno je kod većine bugarskih autora iz ovog pa i kasnijih perioda. Najvjerovatnije naziv Torbeš potiče iz ranijeg vremena, tj. iz perioda širenja bogumilskog pokreta na Balkanu. Ovu tezu zastupa i Nazif Dokle, inače i sam porijeklom iz albanskog dijela Gore. Mislim da je Torbeš jedan od naziva za Bogumile, pored već poznatih - Babuni, Katari, Albižani, Kuduđeri (postoji toponim Kuduđer kod Šištevca). ”Kretanje Bogumila je išlo u tri pravca: Skopje - Tikveš Reka – Gora - Đakovo (kao patronim) – Bosna, gdje se zaustavljaju; Skopje – Bitola - Trba (Golo Brdo) - Trba (Valona) - Napoli je drugi pravac; Makedonija - Mala Azija je treći pravac. U prvom pravcu Torbeši stvaraju kompaktne naseobine, Jordan Ivanov, Makedonski pregled 4, Sofija, 1925,iza drugih pravaca ostali odjeci evropskog heretizma”.Bogumili su posebno proganjani tokom XII i XIII vijeka i u bugarskoj i u srpskoj državi. Obračun sa njima je bio surov, pa su bili primorani da se sklanjaju i bježe u planinske i skrovite predjele kakvi su oni u kojima danas žive Torbeši. Bogumili su najveće utočište našli u Bosni u vrijeme Kulina bana gdje postaju državna religija. Njihov progon traje i tokom kasnijih vjekova, pa tako u 85. članu Dušanovog Zakonika iz XIV vijeka stoji da će se najsurovije obračunati sa Babunima. Dolaskom Turaka na Balkansko poluostrvo, većina Bogumila je masovno primila Islam koji je bio najbliži njihovom učenju. Vjerovatno se ovo dogodilo dobrovoljno, jer da je bilo prisile to bi se desilo na prostorima koji su bili bliže putevima i gradskim utvrđenjima u kojima je boravila turska vojska. Prema turskim defterima i popisu iz 1579. godine u Gori su 382 porodice islamizirane dok ih je u Ljumi 443. A poznato je da je većina sela u ovom periodu sa manjim brojem kuća. U Kruševu je bilo 7 muslimanskih porodica (Abdulah Ahmet, Abdulah Džafer, Seit Mehmet Mustafa, Dabag Jusuf, Abdulah Ibrahim, Abdulah Husein i Abdulah Sulejman). Međutim, prema imenima ostalih muških lanova porodica, veoma je teško odrediti njihovu pripadnost. Značajan dio ima romanska imena (Polat, Tuna, Nigo, Rase, Niv, Avan, Ugras), ali je dosta imena koja su juručkog porijekla ( Gun, Guldan, Kurt, Zulfikar, Dazinlu), a javljaju se i imena Isak i Ismail koja su u grupi nemuslimanskih porodica. Ovi podaci ukazuju da je proces islamizacije bio u jeku još sredinom XVI stolje a i suprotni su od tvrdnji mnogih autora da je “islamizacija” u Gori trajala do sredine XIX vijeka. Potrebno je podrobnije istražiti turske deftere iz ovoga perioda. Mi u ovom radu pokušavamo da ukažemo na prisustvo različitih supstrata i višeslojnost u etnogenezi stanovnika Gore. Pitanjem nacionalnog izjašnjavanja žitelja Gore nakon odlaska Turske sa ovih prostora, bavićemo se kada budemo obrađivali te periode, svakako, koriste i poznate popisne rezultate. Bilo je prilagođavanja po tom pitanju sve u zavisnosti od situacije i prilika u kojima su se nalazili. Najveću nacionalnu kompaktnost i homogenost su pokazali od šezdesetih do devedesetih godina XX vijeka kada su se u gotovo stoprocentnom broju izjšnjavali kao Muslimani. Tako je bilo i na zadnjem popisu iz 1991.godine kada su se 95.8% izjasnili kao Muslimani. Balkanski ratovi (1912/1913) - početak agonije. Prvi balkanski rat je započeo 8.X 1912. godine napadom Crne Gore prema Skadru. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17. a Grčka 18.X 1912.godine. Odlučujuća bitka je bila 23 - 24.X 1912.godine kod Kumanova. Turska je doživjela poraz na svim bojištima i prinuđena je na pregovore. Ugovor o miru je potpisan 30.V.(Nazif Dokle, Jehona homerike në Kukës, Tirana, 1999. Turski defter iz 1579. god. str. 219-220 (Istambulski arhiv)1913. godine u Londonu. Turska je ustupila svu teritoriju zapadno od linije Enos Midija, a Albanija je formirana kao samostalna država. U jesen 1912. godine Goru zaposjeda srpska vojska. Mnogi sa zebnjom i strahom doživljavaju promjene. Igrom sudbine Gora se našla na poprištu oružanih sukoba koji su se vodili na liniji uspostavljanja granice između Srbije i Albanije. Srpska vojska je vršila represalije prema albanskim pobunjenicima tokom uspostavljanja granice, ali ne samo prema njima ve i prema civilnom stanovništvu. O tome je sa ogorčenjem pisao Dimitrije Tucovi u svojoj brošuri Srbija i Arbanija kritika zavojevačke politike srpske buržoazije. Bogumil Hrabak navodi riječi jednog srpskog oficira iz 10. puka da su “još za vreme proterivanja diverzanata, arbanaška sela u Opolju bila izložena represalijama zbog učešća toga življa u borbama protiv srpskih jedinica.” U novembru 1912.godine srpska vojska je izvršila veliki pokolj nad albanskim stanovništvom Kosova, pa i šire, o čemu ima dosta podataka u raznim dokumentima i novinskim zapisima u evropskoj štampi .Procjenjuje se da je u kosovskom vilajetu ubijeno izme u 12 i 25 hiljada Albanaca. I Lav Trocki je, kao dopisnik lista Kijevskaja misl, bio na licu mjesta i razgovarao sa učesnicima događaja. Zbog svojih izvještaja bio je uskoro protjeran sa Balkana. O surovim postupcima srpskog ekspedicionog korpusa pisao je i Kosta Novaković koji je i sam kao vojnik proveo četiri mjeseca u Albaniji. Tokom ovih operacija za uspostavljanje granice prema Albaniji, srpska vojska je izvršila i nekoliko masakara nad nedužnim i preplašenim stanovništvom Gore. To je još više pojačalo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje u Tursku koje će u narednim godinama poprimiti dimenzije egzodusa. Najveći masakr je izvršen u Restelici gdje je ubijeno 13 mještana (i danas o tome svjedoče mezarluci Javori) .Pojedinci koji su preživjeli ovaj masakr kasnije su pričali da su vojsci davali zlato da bi bili pošte eni. U Kruševu je ubijeno 9 lanova porodice Mola Arifa među kojima i dvoje djece od po nekoliko godina. Kasnije se,1959.godine, kompletna porodica Gazi( sin i unuci Mola Arifa) iselila u Tursku gdje i danas živi. U Brodu je ne mjestu Zdražejec takođe, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana. Zločini su se dogodili i u drugim selima Gore - Vraništu, Radeši, Globočici. U Globočici je ubijen seoski imam Mola Karhriman. Svi ovi zločini su izvršeni sa jednim ciljem - da se stanovništvo zaplaši i, u slučaju izjašnjavanja pred međunarodnim komisijama za granice, izjasni da želi da živi u Srbiji. U septembru 1913. godine izbila je albanska pobuna koja nije zaobišla ni Goru. Neki su historičari ovo nazvali Trećim balkanskim ratom. Tucović je o tome pisao : ”i kada je buna izbila, vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da će Arbanasi biti ‘primerno kažnjeni’,buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Arbanaska sela, iz kojih su ljudi bili blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta.To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne.” 5 U jesen te godine izbila je i pobuna na Koritniku. Na čelu ustanika je bio čuveni Nail Dano iz Rapče koji je mnogo poznatiji u albanskoj nego u našoj historiji. Značajan udio u ovim doga ajima imao je i Molla Rasim iz Zapoda. (O njemu je u Kosovskom avazu pisao Nazif Dokle). I u srpskoj historiografiji pominju se ovi događaji i otpor na koji su nailazile srpske snage za uspostavljanje civilne uprave. Bogumil Hrabak pominje da je srpska vojska 1.oktobra 1913.godine vodila borbe sa arbanaškim četama “na prizrenskom sektoru”, zatim kod goranskog sela Vraništa, gde je “veoma snažan arbanaški pritisak paralisan”, da bi se borbe i dalje vodile kod Lopuškog Hana. ”Kod Vraništa su i sutradan (misli se na 2.oktobar 1913.-prim.S.I) besno navaljivali Ljumljani, i meštani Vraništa, ali su ih uvećane srpske trupe zaustavljale.” Po zaposedanju ovih krajeva srpska uprava je izvršila popis stanovništva “preko policijskih i opštinskih vlasti još za vreme dejstvovanja Vrhovne komande, preko koje je Kraljevska vlada upravljala novim krajevima” do završetka rata. Popisivači su išli od kuće do kuće ,pa se ovaj popis može računati u djelimično tačne. Prema ovom popisu broj stanovnika kosovskog dijela Gore je iznosio 12.331. Najveće selo je Brod sa 2.624 stanovnika, zatim Restelica sa 2.279, Zli Potok sa 914, Rapča(G.i D.) sa 711, dok je najmanje stanovnika imao Dragaš (Krakovište) svega 244. U albanskom dijelu najveći je Šištevec sa 1230, zatim Borje sa 1.156, dok je najmanje stanovnika imao Orešek-116. U poređenju sa podacima koje je 70-tih godina XIX vijeka iznio Jastrebov, u Gori je bilo približno isto stanovnika, mada je on navodio samo broj kuća.Tada je Brod imao oko 500 kuća, a Restelica 350, Rapča 170, Kruševo 118, Zli Potok 110, dok su sva ostala sela imala ispod 100 kuća, opet Dragaš najmanje - 30. U albanskom dijelu Gore najveći je Šištevec sa 210 kuća, zatim Borje sa 152, a najmanji su Orešek i Košarište sa po 24 kuće. Ove podatke navodimo da bi napravili poređenje sa popisom stanovništva iz 1921.godine, nakon teških godina koje su uslijedile tokom Prvog svjetskog rata, kada se stanovništvo Gore gotovo prepolovilo. Prvi svjetski rat - veliki egzodus Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija, Beograd ,1914. B.Hrabak, Arbanaški upadi i pobune na Kosovu i u Makedoniji od kraja 1912 .do kraja 1915. godine, Vranje, str.11.U cjelokupnoj historiji Gore Prvi svjetski rat ostaće zapamćen po najvećim stradanjima i muhadžirluku koji se dogodio tokom nekoliko ratnih godina. Gora se ponovo našla na udaru mnogih vojski i pljačkaša koji su otimali i ono malo što se moglo iščupati od prirode.Tri ratne nerodne godine (1915-1917) su prosto desetkovale stanovništvo. Nikada se neće saznati koliko je ljudi stradalo zbog gladi i zuluma koji su činjeni sa svih strana. Pološkom kotlinom su tumarale izgladnele gomile ljudi tražeći spas i izbavljenje. Po zulumu su sada zapamćeni Bugari i haramije (pljačkaši) koji su vršili strašne zločine .Ljudi su prodavali sve što su imali ne bi li nekako preživjeli. Prodavali su nakit, posteljinu, stoku. Mnogi koji su se spustili u Tetovsku kotlinu, nikada se više nisu vratili u Goru. Produžili su put prema Turskoj.Mnoga su sela potpuno opustjela. Prema popisu iz 1913. u kosovskom dijelu Gore je živjelo 12.331 stanovnika, dok je prema popisu iz 1921.bilo svega 7.177 stanovnika. Indeks smanjenja stanovnika iznosi 42%. Naveš emo samo sela u kojima je došlo do većeg smanjenja stanovništva kako bi se imala jasnija slika o masovnosti i karakteru egzodusa. 1913. 1921. Bačka 410 167 Brod 2624 1863 Globočica 607 391 Dikance 458 162 Zli Potok 914 264 Krstec 637 299 Kruševo 405 126 Kukaljane 506 361 Orčuša 376 242 Restelica 2279 745 U ostalim selima je broj stanovnika, takođe,smanjen, ali ne tako izrazito. Niti u jednom selu Gore 1921.godine nije bilo više stanovnika u poređenju sa 1913.godinom. U ovom periodu dogodio se prvi muhadžirluk, a u kasnijim decenijama dogodiće se još tri, tako da se XX vijek u Gori može nazvati vijekom muhadžirluka. Tokom Prvog svjetskog rata iseljenički putevi su vodili na jug, prema Turskoj. Tako je bilo i 30-tih i 60-tih godina prošlog vijeka, za razliku od zadnjeg, poslije rata na Kosovu 1999.godine, kada, gotovo, svi putevi vode na sjever i zapad. Interesantno je to što se problematikom muhadžirluka iz Gore još niko nije bavio, a toliko je pisano o ovom kraju i bilo toliko manipulacija sa ovim ljudima.Nekome nije bilo u interesu da se pominju tamnije stranice iz naše historije ,jer bi za to morao neko biti okrivljen. A ljudi ne napuštaju svoj kraj ako su bezbjedni i sigurni. U jesen 1917.godine dogodio se najve i muhadžirluk.(Koristim termin muhadžirluk jer ga i narod upotrebljava u verziji “madžir” i “madžirl’k”). Samo je iz Kruševa u dva dana iselilo 70 porodica. Iz Restelice, Zli Potoka i Broda mnogo više. Od 118 domaćinstava, koje pominje Jastrebov 70-tih godina XIX vijeka, u Kruševu je 1918.ostalo svega 8. Brod, koji je do balkanskih ratova bio varošica sa mnogobrojnim dućanima, doživljava masovno iseljavanje. Većina odlazi u Tursku, mada je bilo i onih koji su se zaustavili u Tetovu i Skoplju. (Danas u Turskoj živi nekoliko hiljada ljudi porijeklom iz Broda a u Skoplju gotovo 400 porodica. Kruševljani su se nastanili na obalu Crnog mora u selu Jalikej, u blizini ataldže.Tek poneki starac još govori naš jezik, dok većina mladih i ne zna gdje se Gora nalazi .) Prvih godina po dolasku u Tursku,mnogi muhadžiri su doživjeli još jednu golgotu.I tamo su gladovali i radili najteže poslove-bili su umurdžije i fizički radnici.Još gore,veliki broj sposobnih muškaraca je mobilisan i odveden na ratište kod Čanakala.Mnogi su,nevični u ratovanju,izginuli.Ostale su žene sa jetimima ne znajući za kojeg su sultana izgubili svoje muževe i očeve. Oni koji su ostali u Gori pokušavali su da nekako prežive,mada su se našli na mjestu gdje se određivala granica između Srbije i Albanije.I pored činjenice da je krajem 1918. rat završen ,proći e još mnogo godina dok se,na području Gore,uspostavi kakav-takav mir.Naime,konačna granica između Albanije i Kraljevine SHS(Jugoslavije) biće uspostavljena u martu 1923.godine.Na ovaj način Gora je političkom granicom podijeljena na dva dijela i tako je ostalo do danas.Dvadeset sela je pripalo Jugoslaviji,dok je 9 sela ostalo u granicama Albanije.Kasnije,poslije Drugog svjetskog rata,Urvič i Jelovjane pripadaju Makedoniji. Dogodilo se nešto nevjerovatno.Na veoma malom prostoru (tridesetak sela) jedan isti narod decenijama uči školu na tri jezika-srpskom,albanskom i makedonskom.Uči tri kulture i tri historije a da pritom ništa ne nauči o sebi.Srpske škole su otvorene u Brodu i Restelici nakon 1912.godine a docnije (između dva rata)i u Vraništu i Rapči.U Restelici je od 1918.do 1936.godine učitelj bio Svetozar Vukićević -Toza iz Prizrena,a od 1936.do Drugog svjetskog rata radili su Avdo Humčanin i izvjesni Mustafa,obojica iz Bosne.Albanske škole su otvorene, najprije, u Šištevcu 1924.godine, Zapodu 1927. I u Borju 1928.godine. Makedonske škole su otvorene u Urviču i Jelovjanu nakon Drugog svjetskog rata.Tek poslije rata na Kosovu,1999.godine, učinjeni su napori da se u kosovskom dijelu Gore krene sa školama na bosanskom jeziku, mada je otpor u nekim sredinama veliki i, prvenstveno, dolazi od prosvjetnih radnika. Sasvim razumljivo. Oni koji su prošli decenijsku školu otuđivanja, ne mogu tako lahko da napuste svoj ideološki oklop. Mnogi su se identifikovali sa knjigama koje su pročitali.Gora između dva svjetska rata: Situacija nije bila ništa bolja ni u periodu između dva svjetska rata. Mnogi su, opet, odlučili da napuste svoj kraj.Tridesetih godina XX vijeka Goru je zahvatio još jedan iseljenički talas. U ovom periodu promijenjena su sva prezimena u Gori kao i na cijelom Kosovu.Svim prezimenima je dodato ić , tako da su mnogi, čak i Albanci, morali da koriste ta prezimena. Albanci u Kraljevini Jugoslaviji nisu imali svoje škole pa su morali da pohađaju na srpskom jeziku i uče samo ćirilicu, mada je u ovom periodu broj pismenih Albanaca bio ispod 10%.Samo ilustracije radi, u opoljskom (albanskom )selu Blja osnovna škola zvala se Car Dušan. Sa istim imenom je bila i škola u Vraništu. A što se prezimena tiče, ona će u Gori i Župi biti albanizovana 1947.godine i ostati takva do devedesetih godina prošloga vijeka kada, ponovo, pojedinci dodaju ić na kraju. U međuvremenu 60-tih godina XX vijeka u nekim selima Gore mnoga prezimena će dobiti turske nastavke ler, lar, lerden, oglu (Begler, Bečirler, Ku lar, Džemalar, Ajdarlar, Ljajkolar, Hasanlar, Muratoglu, Mahmutlardan, Ahmetlerden, Mrčolar, Karahasan, Karalija i dr.) .Ovo se dogodilo u vrijeme priprema za novi muhadžirluk u vrijeme Rankovića. Tada su mnogi morali da, najprije, promjene prezime i da se privremeno isele u Makedoniju, pa odatle u Tursku .Oni koji su se u međuvremenu popišmanili i ostali u Gori, zadržali su već promijenjena prezimena. Da se, ipak, vratimo periodu između dva svjetska rata. Prema popisu stanovništva iz 1931.godine Gora i Opolje zajedno čine Gorski srez. Ukupan broj stanovnika iznosi 14.127 i u poređenju sa 1921. godinom povećanje je neznatno. U Gori je indeks povećanja 1.2% (89 stanovnika). Na ovom popisu nije postojala rubrika nacionalne pripadnosti već samo vjeroispovjest i jezik.To je, svakako, urađeno sa namjerom stvaranja unitarne države u vrijeme šestojanuarske diktature. Opet je evidentna stagnacija u pogledu broja stanovnika. Za deset godina između dva popisa broj stanovnika u Gori je ostao gotovo isti. Razlozi nisu u slabom natalitetu, već iskljućivo u muhadžirluku koji nikada nije prestajao. (U priči Šamar opisao sam kako je Suljo Toro napustio svoj kraj zauvijek zbog batina koje je dobio od srpskih žandarma 1931.godine.) Negdje 1934. ili 1935 .godine Milisav Lutovac je prvi put obišao Goru. To je čovjek koji je napisao knjigu Gora i Opolje i koji je veoma zaslužan za stvaranje srpske opcije u Gori. Naime, polupismeni ljudi mnogo vjeruju pisanoj riječi pa makar ona ponekad bila i opaka. Stavovi Lutovca su samo nastavak nečega što Srpska akademija radi gotovo vijek i po, počevši od Načrtanija Ilije Garašanina, preko Stevana Moljevića, do Projekta GOS iz devedesetih godina prošloga vijeka.Lutovac M. (1955) Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja, Srpski etnografski zbornik, knj.LXIX 35 .Nešto prije početka Drugog svjetskog rata, Vlada Jugoslavije je potpisala sporazum sa Turskom o preseljenju 40.000 porodica (oko četvrt miliona ljudi) sa Kosova u periodu od 1939-1944.godine. Ovaj plan nije realizovan jedino zato što Vlada nije na vrijeme obezbjedila sredstva da isplati Turskoj i što je započeo rat. U sporazumu u članu 21 se uređuje tempo i način iseljenja stanovnika Gore,koji treba da se kolektivno rasele sa ognjišta pošto nije uspela nasilna asimilacija,tako što će Srbija isplatiti Turskoj vrednost pokretne i nepokretne imovine ,a Turska bi ovim ljudima obezbedila smeštaj u Turskoj.Na teritoriju Gore bi bili naseljeni Srbi i Crnogorci iz Hercegovine i drugih krajeva.Apsurd ove sulude ideje potpisane od strane ministarstava inistranih dela Srbije i Turske je sprečio II rat,odnosno Adolf Hitler. Inače, tvorci ovog fašisoidnog plana su bili Čubrilovi i Andrić . Čubrilović to radi bez rukavica, dok Andrić, kao diplomata, pokušava da bude humaniji i djeluje iz pozadine. Drugi svjetski rat i period komunizma: Gora je za vrijeme Drugog svjetskog rata prošla relativno dobro i bez mnogo žrtava. Istina bilo je siromaštva i gladi, ali u poređenju sa Balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom ovo je neuporedivo bolji period. U ovom vremenu su i u kosovskom dijelu Gore radile albanske škole jer je uspostavljena vlast Velike Albanije. U Restelici su zapamtili učitelja po nadimku “Zoti mësus”(gospodin učitelj). Mnoge je rat zatekao na gurbetu širom Kraljevine Jugoslavije, ali se većina sklonila i našla utočište u zabitima Gore i izbjegla stradanja kakva su bila u drugim krajevima. Kada je rat već završen na prostorima Kosova, mnogi su mobilisani i odvedeni na druga ratišta, prije svega na Sremski front ali i na sjever do Italije i Austrije. U Baru je zajedno sa ostalim Kosovarima ubijeno i sedmoro žitelja iz Gore. Ovaj slučaj je do nedavno bio “pod embargom” i veoma se malo pisalo o tome, mada ima još živih svjedoka koji su preživjeli ovaj masakar. Barski slučaj u pamčenju mnogih ljudi je ostao kao najcrnja tačka tokom Drugog svjetskog rata, mada je za javnost to ostala tabu tema. U Baru je stradalo više ljudi sa područja Župe i Podgora. Ubrzo poslije završetka rata dogodilo se nešto što će za nekoliko decenija promjeniti prirodni tok historije. Zbog Rezolucije Informbiroa je 1948. godine zatvorena granica prema Albaniji. To je trajalo gotovo pola vijeka. Sa druge strane granice ostao je dio Gore koji će proći golgotu Enverovog eksperimenta. Razdvojeni su najbliži - djeca od roditelja, sestre od braće, prijatelji od prijatelja. Mnogi su umrli ne videvši najbliže. Mnogi su za smrt najbližih saznali nakon nekoliko decenija. Ne znam da li je još negdje u svijetu postojao tako hermetički zatvoren prostor. Pored toga, tamo je 1967. godine religija dekretom zabranjena.To je važilo za sve tri vjere u Albaniji, ali je ipak Islam najgore prošao. Negdje sam našao izraz “vulgarni ateizam” koji se odnosi na enverovski period a koji je, mislim, upotrijebio Haris Silajdžić. Kada je 90-tih godina prošloga vijeka pala ta “gvozdena zavjesa” sreli smo ljude koji su, doduše, sačuvali dio naše kulture i jezika, ali su izgubili neka ograničenja i norme ponašanja koje propisuje vjera. Dok se popuni praznina stvorena u dušama tih ljudi, proći će još mnogo vremena. Period poslije 1948.godine je bio veoma težak i u kosovskom dijelu Gore. Nastupa vrijeme otkupa i traženja oružja od stanovništva.Tih nekoliko godina ljudi su ponovo preživjeli glad. Na popisu koji je održan 1948.godine Gorski srez, koji obuhvata Goru i Opolje, ima ukupno 20.140 stanovnika. Od toga se 12.048 izjasnili kao Šiptari,6.697 neopredeljeni muslimani, 1.393 kao Srbi i Crnogorci. Interesantno je da se u isto gorskim opštinama kao Šiptari izjasnilo 21.5%, neopredeljeni muslimani 61,7%, dok kao Srbi i Crnogorci 16.8 %. Sigurno da u Gori ima Albanaca, ali ne u ovom procentu, dok iznenađuje broj Srba kad znamo da je njihov realan broj zanemarljiv. U Gori nema Srba starosjedelaca nego su to samo službenici, učitelji, policajci i sl. Popis iz 1953.godine koji se smatra jednim od najbolje urađenih popisa na prostoru bivše Jugoslavije, daje novu sliku etnonacionalnog izjašnjavanja stanovnika Gore. Broj stanovnika Gorskog sreza je u poređenju sa 1948.godinom ostao gotovo isti. Sada je ukupno popisano 12.147 stanovnika (indeks 1948/1953 je 100,03). Međutim, došlo je do velike promjene u etničkom pogledu: 489 je Srba, 144 Makedonaca, 2.375 Jugoslovena neopredeljenih, 9.319 Šiptara i 7.367 Turaka. Broj Srba i Crnogoraca je smanjen kao i broj Albanaca, dok se pojavljuje iznenađujuće veliki broj Turaka (36.6% od ukupnog stanovništva sreza, dok u samoj Gori taj procenat iznosi iznad 60%). Koji su razlozi ovakvog izjašnjavanja možemo pretpostaviti. Prije svega, to je priprema za iseljavanje u Tursku, jer godine poslije rata nisu donijele niti ekonomsku niti drugu sigurnost. Pojačana je represija u vrijeme otkupa i oduzimanja oružja, ali je na to uticala i državna politika Srbije koja nije bila zadovoljna demogravskim kretanjima na Kosovu.To će pokazati godine koje slijede i teror u doba Rankovića. Ovakvo izjašnjavanje ima i jednu drugu dimenziju a to je vezivanje za tursku naciju na osnovu iste konfesionalne pripadnosti. Možda i zbog nostalgije za turskim periodom koji je u narodu zapamćen kao siguran u odnosu na sve što se desilo nakon 1912. godine. Još jedan momenat uticao je na ovakvo izjašnjavanje, a to je stvaranje tzv. Balkanskog pakta izme u Turske,Jugoslavije i Grčke koji je potpisan u Ankari 28.februara 1953.godine. Uskoro će se neke stvari razjasniti. Deset godina (od 1956-1966) su zapamćene kao teške godine vladavine Rankovića.Tada se dogodio još jedan veliki muhadžirluk prema Turskoj. I ovoga puta iseljenički talas je zahvatio Brod (u kojem se i na popisu iz 1953.godine 80% stanovnika deklarisalo kao Turci), zatim Kukaljane, Rapču, Zli Potok, Kruševo, dok je u ostalim selima bilo manje iseljenih. Poslije 1966.godine Gora ulazi u mirnije vode i tada dolazi do ubrzanijeg razvoja. Tu se, prije svega, misli na izgradnju kuća i infrastrukture. Dolazi do školovanja prvih domaćih kadrova, najprije u srednjim školama a kasnije i na višim i visokim.Prije toga, 1961.godine, obavljen je popis stanovništva na kojem je u Gori još jaka turska opcija (5.260 stanovnika ili 45,8% stanovnika se izjasnilo kao Turci, 28,9% kao Muslimani a 22,1% kao ostali). Na svim narednim popisima (1971,1981,1991) žitelji Gore e se u ogromnom broju izjašnjavati kao Musliman i(od 81.9% u 1971.godini do 95.8% u 1991.godini). U ovom periodu počinje i pojačano interesovanje za Goru. Najprije je Milisav Lutovac 1955.godine objavio knjigu Gora i Opolje . Svoja istraživanja je započeo još prije Drugog svjetskog rata (1934-35.god) a nastavio poslije rata. Njegovi stavovi su sa čisto srpskih pozicija i uklapaju se u planove Srpske akademije čiji je član bio. Govoreći o stanovništvu Gore i Opolja on kaže:”Etnički procesi su se razvijali drukčije u Gori,a drukčije u Opolju.U Gori je staro srpsko stanovništvo primilo islam, ali je zadržalo jezik. Obrnuto ,u Opolju su izgubili i jezik i veru podležu i asimilaciji doseljenih i pomuslimanjenih Arbanasa”. Goranski antropološki tip Lutovac opisuje kao pretežno “smeđe kompleksije, pravilnih slovenskih crta lica” a pominje i “cincarski i juručki elemenat koji se brzo asimilovao”. Što se tiče porijekla stanovnika Gore, na početku sam rekao da je to veoma teško pitanje i da vreba opasnost ukoliko se daje jednostavan odgovor. Ja lično mislim da je to višeslojni etnički supstrat u koji su ušli mnogi balkanski pa i širi elementi. A što se tiče cincarskog elementa koji pominje Lutovac, istina je da takvih tragova ima u toponimiji i onomastici. Slijedeći toponimi upućuju na aromunski (tj.romanski) elemenat: Barbula, Mavra, Stratorje, Roša, Kozmina, Vlaška, Vla(h)inica, (V)laške livađe, Ljupanovo jabuče, Orčuša, Orgosta, Krakošta, Dragaš, Šištevec i dr.Takođe,mnoga prezimena i imena rodova imaju aromunski oblik, kao što su: Ziza, Lila, Renda, Mandak, Toro, Bero, Ljupanka, Kendo, Prco, Cako, Caro, Ese, Šućulj, Bogdanovci i druga. U jeziku postoje riječi i oblici iz romanskog (arumunskog) jezika: porta, mandža, urda, krljuk, mrsulj, hrkulj, ulja, dada, tarđuk, skut, ćaja i druge. Isto tako i pojedini gramatički oblici su preuzeti iz romanskih jezika. Juruci su Turci-stočari kojih još ima u nekim djelovima Makedonije. Toponimi Juruka i Juručke grobišta svakako upućuju na njih, kao što je Ahmed Juruk iz Broda sigurno bio pripadnik ovih stočara. Porodica Juruka se pominje i u Kukaljanu. Osim toga, u Brodu postoji porodica koja čuva prezime Pomak, što, svakako, upućuje na Pomake .U Gori su živjele i neke romske porodice kojih danas više nema. Neke su se porodice iz Mlika, Kruševa, Zli Potoka i drugih sela iselile u Prizren. I danas njihovi potomci znaju iz kojeg su se sela doselili u grad.U selu Mlike su pokopani neki članovi familija cigana-koji danas sviraju na svadbama po Gori. I Jastrebov pominje da u Gori postoji nekoliko “ciganskih” porodica. Šezdesetih godina prošloga vijeka pojačano interesovanje za Goru pokazuju i neki autori iz Makedonije. Blaže Ristovski, iz Instituta za folklor, je obilazio sela u Gori i prikupljao građu, prije svega, folklor i muziku. Rezultat njegovih istraživanja su pjesme objavljene u časopisu Makedonski folklor br.3-4 za 1969. godinu.U dužem predgovoru pokušao je da narodno stvaralaštvo Gore smjesti u makedonske okvire. I drugi makedonski autori su se bavili ovom problematikom.Božidar Vidoevski je proučavao jezik Gore i objavio nekoliko radova na tu temu .(Govorot na seloto Mlike, Goranskiot govor). On goranski ubraja u periferne makedonske govore i smatra da “goranski govor najvećim delom dijalekatske osobenosti vezuju za debarski govorni tip.” Slično mišljenje ima i A.M.Seliščev koji goranski definiše kao severozapadni makedonski govor. Na drugoj strani S.Mladenov (Istorija na blgarski ezik) tvrdi da je goranski govor sa čisto bugarskim elementima. Akademik Pavle Ivić , koji se ubraja u najznačajnije srpske dijalektologe, smatra da je zapadnomakedonska podloga goranskog govora očigledna. On je u svojoj knjizi Iz srpskohrvatske dijalektologije, 1991.godine zapisao: ”Najzad, muslimansko slovensko stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori dijalektom čija je zapadnomakedonska podloga očigledna.” Radivoje Mladenović je branio doktorsku disertaciju sa temom goranskog govora. On goranski određuje “kao prelazni, mešavinski makedonsko - srpski govor”. On je po pitanju jezika našao kompromisno rješenje. U svojim istraživanjima došao je do stava: ”O goranskom se na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom govoru, već se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika - srpskog i makedonskog.” I Jovan Cvijić se na početku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika Gore :”Ali i sada skoro svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju mnoge arbanaške, turske i bugarske reči, poslednje poglavito zato što svake godine provedu po nekoliko meseci u pečalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturčenjaci sebe zovu Torbešima.” Još 1983.godine u SFRJ traženo je da se Goranima “prizna pravo” da se školuju na makedonskom jeziku i da se proglase za Makedonce muslimane. Inicijator ovoga je bilo Predsedništvo kulturno-naučne manifestacije Makedonaca muslimana. Nikada nije prestajalo interesovanje za Goru makedonskih političkih i naučnih krugova. I sada, poslije rata na Kosovu javljaju se određene makedonske institucije koje imaju svoje viđenje tzv.goranskog pitanja. Tako je i Svetski Makedonski Kongres sa sjedištem u Skoplju izašao sa “Informacijom o položaju i pravima Goranaca (djelom i Torbeša) u oblasti Gora i na Kosovu sa prijedlogom za njihovu konsolidaciju i saniranje”. Na početku ove “informacije”od 25 stranica, koja je proslijeđena gotovo svim značajnijim svjetskim faktorima, stoji: ”Oblast Gora se danas nalazi na teritoriji SRJ, Kosovo,na tromeđi između Republike Makedonije, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Albanije. Naseljena je autohtonim etničkim Makedoncima islamske vjeroispoveijsti, poznatijim kao Goranci… U pitanju je oko 40.000 Makedonaca islamske vjeroispovijesti koji žive u 20 sela na Kosovu (Restelica, Globo ica, Kruševo, Zli Potok, Brod…”(moj prevod). Mislim da po prvi put ni Župa nije zaobiđna, već sa Gorom stavljena u istu poziciju: ”U prizrenskoj Župi, isto tako, žive autohtoni etnički Makedonci islamske vjeroispovijesti, poznati kao Torbeši, iako ih UNMIK tretira kao ‘Muslimanske Slovene’…” Što se, pak, srpske opcije tiče ona je imala pogodnije tlo za djelovanje.Tu, prije svega, mislim na školski i informativni sistem koji je bio usmjeren u pravcu promovisanja etničke grupe Goranac kao prijelazne faze ka potpunoj asimilaciji. Iz tih razloga je nastao i projekat GOS, iz tih razloga je u udžbenike ušla dnevna politika.Tako da, u geografiji za VIII razred , fotografiju na kojoj je panorama sela Brod prati tekst :”Brod - selo zbijenog tipa u maloj kotlini na Šari, u opštini Gora. Najveći deo stanovništva Gore čine Gorani koji su srpskog porekla, islamizirani u periodu od XV do XIX veka. Kod njih je očuvano sećanje na svoje nacionalno-srpsko poreklo.” U istom udžbeniku o Sandžaku piše : ”U znatnom delu Raške i Starog Vlaha (misli se na Sandžak-S.I.) žive izmešani Srbi i muslimani .Muslimani su većinsko stanovništvo u opštinama Tutin, Sjenica i Novi Pazar, u znatnom broju su u opštinama Prijepolje (43%) i Priboj (30%), a malo ih ima u opštini Nova Varoš (8%). Oni su potomci Srba, koji su u vreme turske vladavine, da bi se održali u životu ili stekli određene privilegije kod turskih vlasti, prihvatili islam.” Ovaj udžbenik, iz kojeg u nekim školama i sada uče naša djeca, prepun je mržnje prema Islamu i “muslimanima”. Ne znam šta možemo očekivati od onih koji su prošli kroz ovaj i ovakav sistem obrazovanja. Dobro je da još postojimo. Projekat GOS je radila Srpska akademija nauka počev od 1992.godine. Urađene su stotine stranice teksta sa jasnim ciljem koji nije sakrivan. U knjizi 40/II koja ima gotovo šest stotina stranica je sve otvoreno. Namjere su naglašene: “Imajući sve to u vidu,smatramo da je krajnje vreme za ozvaničenje goranske etničke grupe kao zvanično priznate etnoncionalne i etnokulturne kategorije, čime se goranska etnička grupa, bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja, dovodi na nivo primarne identifikacione zajednice…(str.46) ili “U svakom selu postoje mesta ili nazivi gde su se nalazila stara srpska groblja i crkvišta. Nažalost, proces nestajanja tih spomenika je takav da su oni skoro potpuno iščezli, pa je poslednji čas da se preduzmu mere za arheološka i druga istraživanja, kako bi se bar u naučnoj i stručnoj literaturi zabeležilo njihovo postojanje i današnje stanje, a potom i da se preduzmu mere za njihovu zaštitu, valorizaciju, pa i mogučnu revitalizaciju..”(str.456) - podvukao S.I. Mada sam jezičar po struci ne želim da dajem konačni sud o jeziku, jer se to pitanje mora naučno postaviti i posmatrati. Svaka improvizacija i politikantsvo su kratkoga vijeka. Jezik je žilava stvar i ne da se lako promijeniti. Osim toga, južnoslovenski jezici su dosta bliski i ponekad su razlike veće unutar jednog jezika nego što su između različitih jezika. U samoj Gori postoji znatna razlika u govoru pojednih sela.Brodski govorni tip se znatno razlikuje od dološkog i resteličkog tipa. Znam da je naš govor prebogat turcizmima i drugim varvarizmima. O romanskom uticaju pisali smo ranije. Postoje turske riječi koje nemaju zamjenu u našem jeziku: bakar, boja, čekić , češma, čizma, džep, (j)orgovan, kalap, katran, kundak, kutija, papuče, rakija, sapun, sahat, šećer, zanaet, pita, burek, somun, boza, salep, kafa, šerbet, dud, arpadžik, jelek, šalvari, fes, alat, barut, aršija, aršaf, obanin, jastek, jorgan, jufka, kajmak, mehana, miraz, sandale, sandak, sirke, torba, avlija, asker, bakšiš, sokak, komšija, merak, pendžer, dućan, čardak, ajmalija, insan, fišek, abdal, abraš, aškolsun, azgan, belki, aždžer, sanki, galiba, čemija i druge. Mnogo je riječi iz arapskog i persijskog jezika koje su preko turskog jezika dospijele u naš jezik. Posebno je kod starijih osoba još u upotrebi veliki broj ovih riječi :bajrak, đevlija, alva, basma, veresije, dušek, dolap, dif, zengilj, jetim, musafir, muharebe, memlječet, madžirlak, muštiluk, pišman, pazar, pelivan, rahat, rahmetlija, sakat, sefte, taze, frlji, hajde, hak, halal, haram, šejtan, sevap i dr. Broj turcizama i riječi koje su iz persijskog i arapskog jezika preko turskog ušle u naš jezik je veliki. U pitanju je nekoliko hiljada riječi i izraza.Šta mislte iz kojeg su jezika ovi izrazi: ašićare (otvoreno), firač(otpadak), huj ( ud), lejlek, maša, zor, serbes, hambar, zembilj, testere, kazan, babo, oha, ilim, pekmez, turšija, perda, džam, šamija, šećerpara, ravanija, hošaf, pusteđija, čehre, terezije, tava, taraba? Sve su redom iz persijskog. A slijedeće: kantar, mutvak, behar, sedžada, džamija, vakat, ilja , ćibrit, hamam? Iz arapskog. Dok su dimije, tefter i škola iz grčkog jezika. Akademik Jašar Redžepagić je o persijskim uticajima kod nas objavio knjigu Islamsko - persijska kultura i uticaj persijskog jezika u nas. Albanski uticaj na goranski govor je izraženiji u selima Gore u Albaniji dok je u kosovskom dijelu Gore neznatan. U upotrebi su samo neki izrazi: karpa, krepica, st’rga, grika, nusa (nevjesta) i možda još po neki.U albanskom dijelu Gore pod uticajem škole i administracije došlo je do znatnih promjena u strukturi jezika. Mnogi novi izrazi su albanske konstrukcije koje su modifikovane i uklopljene u gramatiku našeg govora: se takojsalje (susreli se), ga burgojsalje (zatvorili je), go lirojsalje (oslobodili ga), završila tetvje čare (završila osmi razred), davam mesim vo ikličult (predajem u nižim razredima). Ponekad je potrebno poznavanje albankog jezika da bi se mogli pratiti u konverzaciji. Postoji jedna anegdota vezana za selo Orčikle. Za njih kažu da prije podne govore “našinski” a poslije podne albanski.Inače, bilingvizam (upotreba dva jezika u komunikaciji) je osobina koja je prisutna kod balkanskih naroda.Tako je i u Gori s one strane granice gdje je albanski službeni jezik dok “našinski” govorni. U Župi je prisutan boška ki “tajni” jezik koji se koristi u posebnim prilikama. I u samom Prizrenu je i po nekoliko jezika prisutno u jednoj porodici. To je bogatstvo a nikako ne smetnja.U kosovskom dijelu Gore pod višedecenijskim urticajem škole i administracije na srpskohrvatskom jeziku uočljivo je približavanje knjževnom jeziku. Pripadnici našeg naroda koji su se iselili u Tursku i sačuvali jezik najviše primjećuju promjene koje je pretrpio naš govor. Ponekad nam kažu da smo gotovo izgubili svoj prvobitni autohtoni govor .Za njih je naš govor originalan ukoliko sadrži veći broj riječi iz turskog jezika. Velika je šteta što se do sada nismo bavili proučavanjem naše historije i kulture. Uvijek su to drugi činili na način i po ukusu koji je njima odgovarao. Mi smo ostajali po strani. Ako bi neko od naših nešto pokušao, imao je više kritičara nego čitalaca. Postoje čitave oblasti koje pružaju mogućnosti da se naučno obradi naša prošlost. Posljednji je trenutak da se zabilježe neke stvari iz oblasti lingvistike i folklora jer nestaju u vremenu ubrzane urbanizacije i promjena.U albanskom dijelu Gore mnoge je stvari sačuvao i zabilježio Nazif Dokle. On je sam uradio više nego neka institucija. I nakon rata na Kosovu pojedinci iz kosovskog dijela Gore još ne shvataju pogubnost ideja Srpske akademije koja je u proteklim godinama “usrećila” srpski narod. Nedavno je u Beogradu svoju knjigu o Gori štampao Behadin Ahmetović . Neki moji prijatelji koji su pročitali knjigu kažu da je to anahronizam bez premca. Da je knjiga objavljena prije desetak godina ,mogla bi ući u ediciju “olako obećana brzina”, a ovako ona potvrđuje tezu o večitosti Don Kihota. A kad smo kod “olako obećane brzine” moram se još jednom vratiti na 1990. godinu kada su se u Gori desile stvari koje će u osnovi promjeniti tok historije. Naime, te godine se Gora osamostaljuje i postaje zasebna opština. Grupa ljudi bez saglasnosti naroda 26. jula 1990.godine, nakon viševjekovnog zajedni kog života, donosi nepromišljenu odluku o formiranju zasebne opštine Gora. I šta smo dobili u deset narednih godina? Ništa. Podvojenost i mržnju. I danas plaćamo račune koje je napravila ona “družina” koja danas tumara po srbijanskim podrumima i smišlja još neko zlo. A narod u Gori je devedesetih godina prošloga vijeka bio izložen neviđenom medijskom teroru. Milošević je doživljen kao spasilac, novi Tito.Tako se i predstavio .Na proslavi godišnjice “jedinstvene” Srbije 28. marta 1990.godine, na sada čuvenoj Buki, bile su pomješane fotografije Tita i Miloševića (pola-pola). Bio je prisutan i general Stevan Mirković da pojača efekat doživljaja, jer je narod vjerovao Jugoslovenskoj armiji. Sve je to bilo isplanirano negdje na drugom mjestu, a ovdje je prikazana predstava. U jesen te godine su organizovani i prvi višepartijski izbori koje je pratila podjela koja se dogodila u Gori. Uoči izbora, 18.novembra 1990. godine, došlo je do fizičkog napada na pristalice SDA u Globočici, Vraništu i Dragašu. Razbijeno je na desetine automobila i povrijeđeno više ljudi. Ovaj napad je organizovala pomenuta “družina” uz podršku i pomoć policije.Čak su učestovali i policajci u civilu,koji su organizovano kamenovali konvoj kod mosta sela Mlike. Shvatili smo da je stvar ozbiljna i da su spremni na sve. Šta su nam sve spremali Još jednom se moramo vratiti na čuveni Projekat GOS (Gora, Opolje, Sredska) Srpske akademije nauka. Nastao u vrijeme kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini, na njemu je radila velika grupa naučnika - njih 17, među njima i Harun Hasani iz Dragaša, u jednom trenutku i predsjednik Opštine Gora.U predgovoru druge knjige Projekta Dragutin Antonijević i Milovan Radovanović su zapisali: ”Stoji činjenica da Goranci jesu posebna etnička grupa koja je ne samo odolela albanizaciji i aspiracijama makedonskog nacionalizma, već je u svom entitetu sublimirala brojne elemente i oblike srpsko-slovenskih i pravoslavnih etnokulturnih korena i slojeva, izgradivši osećanja i ponašanje bliske srodnosti sa srpskim narodom uz puno angažovanje u kulturnom i političkom životu svoje države Srbije. Stoga je status etničke grupe za Gorance sada formalno pitanje koje bi trebalo sankcionisati pre prvog narednog popisa stanovništva…Međutim, takvoj odluci treba da prethodi organizovana stručno-informativna akcija koja bi imala za cilj da sveukupnom goranskom entitetu razjasni značenje pojma etničke grupe i određene prednosti takvog satusa u smislu očuvanja etničkog i civilizacijskog identiteta,..”(str.4-5) I pored navedenog, autori Projekta se slažu sa odrednicom Makedonci Muslimani namjenjenoj tzv. Torbešima u Zapadnoj Makedoniji “ s ciljem njenog izdvajanja iz flotantne mase jugoslovenskih Muslimana uopšte. Ovu akciju treba ceniti kao pozitivni civilizacijski čin, pre svega, zbog osnovnog nastojanja da se iz ‘muslimanske nacije’ u bivšoj SFRJ izdvoje one etnokulturne grupe i supstrati koje svoj etnički identitet ne izvode samo iz religijske pripadnosti kao primarne etnokulturne odrednice i koje se u etnogenetskom smislu priključuju jednom od jugoslovenskih naroda- u konkretnom slučaju makedonskom narodu. (podvukao S.I.) Ono što u toj kampanji nije bilo umesno je svojatanje Goranaca od strane nekih makedonskih nacionalista u smislu identifikacije Goranaca sa Torbešima…” Nije potrebno biti dovoljno mudar i razotkriti plan koji se nudi. Makedonci mogu raditi sve sa Torbešima, ali neka ostave Gorance na miru. Mi za njih imamo već pripremljeni plan. (Previđaju ili ne znaju da su i Gorani Torbeši što je jedan od naziva za Bogumile). Za početak je dovoljno izdvojiti Gorane iz korpusa Muslimana priznajući im status etničke grupe, a onda, po ugledu na Makedonce, ponuditi tvrđu varijantu -Srbi islamske veroispovesti .Bez žurbe, korak po korak.U tu klopku je upala naša politička i intelektualna vrhuška.Međutim, pojedinci su prozreli namjeru još prije ovog Projekta.Montirano je i suđenje zbog teksta objavljenog u.Muslimanskom glasu 24.januara 1992.godine, dakle, prije početka rata u Bosni. U inkriminisanom tekstu je,pored ostalog, stajalo:”Najnovije nasilje nad Muslimanima Gore je izvršeno ovih dana kada je preko svih sredstava informisaja objavljeno da su Muslimani Gore proslavili pravoslavni Božić …To se uklapa u ‘crne’ planove srbijanske politike. To je početak ostvarivanja teze o Srbima muhamedancima.” Autor ovog teksta i Safet Kuši su zbog pomenutog teksta osuđeni sa po četiri mjeseca zatvora. U prilog prethodnim tvrdnjama govore i dijelovi teksta iz Projekta: ”O ‘turčenju’, odnosno islamizaciji nekadašnjih goranskih Srba, postoji više izvora koji su delimično iskorišćeni u ovoj knjizi. Iz njih vidimo različite okolnosti koje su procesu preveravanja pogodovale, uključuju i i nasilja, ucene, intrige i smicalice tursko-arbanaških feudalaca, kadija, hodža itd.,sve do lokalnih nesuglasica između pojedinih viđenijih goranskih porodica.” Međutim, postavlja se pitanje kada je izvršena islamizacija Gore i da li je uopšte bilo prisile u tome. Osim toga,ima puno argumenata koji potvrđuju tezu da je u Gori bio jak bogumilski pokret o čemu svjedoče ostaci na nadgrobnim spomenicima i u toponimiji. A u historiji je poznato da su Bogumili doživjeli Islam kao spas i da su ga masovno prihvatili. Neki novi momenti se ne uklapaju u navode Jastrebova koji je ‘islamizaciju’ protegao do sredine XIX vijeka. Natpis na mličkoj džamiji i mnogi mezarluci sa nišanima starijim od četiri stotine godina to opovrgavaju. Ja vjerujem da će se na ovim prostorima otkriti još stvari koje će potvrditi originalnost nišan-ploče na džamiji u selu Mlike. I nije slučajna “zabrinutost” koju pokazuju autori Projekta GOS prema nekim starim islamskim spomenicima u Gori u trenutku kada su njihovi idejni sljedbenici rušili Aladžu i Ferhadiju. Govore i o nišanima na zlipotočkom groblju, za koje kaže da su stariji od 400 godina, M.Ivanović zaključuje: ”Neophodno je i ove spomenike proučiti i zaštiti,jer ko zna kakvih se sve značajnih podataka može pronaći u tim natpisima. One najvrednije i najstarije možda i preneti u Muzej Gore (Muzej nije nikada ni ostojao - opaska.S.I)i spasti ih da na ovoj surovoj vetrometini dalje ne propadaju.” Danas, kao i prije nekoliko godina, ovo doživljavam kao neviđeni cinizam.To djeluje tako neuvjerljivo i provokativno.To bi bilo kao kad bi vuku dali da čuva ovce. Posebno jak udar na Goru izvršen je u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu. Sve je činjeno da se narod pripremi i suprotstavi svojim komšijama Albancima i što više udalji od Muslimana na prostoru bivše Jugoslavije. Uključena je cjelokupna mašinerija u cilju realizacije postavljenih zadataka - mediji, politika, umjetnici, škole. Na talasima Radio Gore (isključivo namjenjene Goranima) mogli su se čuti najnoviji hitovi srpske patriotske muzike – od pjesme Vidovdan do pjesme Poljem se širi miris tamjana (umjesto ljiljana). Dok je još trajao rat u Bosni, za Kurban-Bajram je na Vlaški(Kod Vranište) organizovan koncert Cece Ražnatović . Sa njom je bio i njen suprug,zloglasni ubica i lopov Arkan. U njegovom društvu je bila opštinska politička vrhuška. Ostavili su fotografije da svjedoče o jednom suludom vremenu. Goru pohode mnogi političari iz Srbije - od Vuka Draškovića do Zorana Lilića. Zapamćena je Vukova izjava : “Vi čuvate carske livade Dušanove.” Miloševića su mnogi vidjeli u Prizrenu. Trpali su ih u autobuse i vozili na mitinge, čak do Beograda.Otišli su da Srbima kažu za koga su glasali na pokradenim izborima krajem 1996.godine. U gotovo svim školama za Dan Svetoga Save priređuju se proslave koje prati kulturni program i kokteli. Tako je bilo i u godinama kada je taj dan bio usred Ramazana. Nekoliko godina tokom leta se u Dragašu organizuje Poetsko-slikarska kolonija na kojoj gostuju slikari i pisci iz Srbije, naročito iz Niša. Opština odvaja novac za širenje kulture, ali na ovim smotrama gotovo da nema domaćih autora .Kultura je mnogo važna stvar, to posebno znaju oni koji se bave politikom. U par navrata Goru su obišli i pravoslavni sveštenici iz Prizrena. Posjetili su neka sela u pratnji sitnih kulturnih “aparatčika” iz Dragaša. Ne zna se tačan povod njihove posjete, ali se može pretpostaviti. Njihov zadatak je najavljen u Projektu GOS: ”U svakom selu postoje mesta ili nazivi gde su se nalazila stara srpska groblja i crkvišta…pa je poslednji čas da se preduzmu mere za njihovu zaštitu, valorizaciju, pa i mogučnu revitalizaciju.” Mislim da poslednja riječ u gornjem citatu otkriva pakleni plan skovan na nekom mjestu na kome su stvarani i ostali planovi iza kojih su ostajale ogromne žrtve i zgarišta.Gora je imala posebnu ulogu u čitavom eksperimentu. Njoj je pripalo počasno prvo mjesto u “disciplinovanju konvertita” na miran način. Rat na Kosovu i novi muhadžirluk: Svi posljednji ratovi na prostorima bivše Jugoslavije skupo su koštali žitelje Gore. Poslije svakoga rata, od Hrvatske, preko Bosne, Kosova i najzad Makedonije, mnoge su porodice ostajale bez imovine i egzistencije. Većinom stradaju nedužni ljudi, domaćini, koji su čitavog života stvarali da bi za nekoliko dana postali potpuni gubitnici. Doduše, ponekad ima lutanja i pogrešnog oprijedeljenja, ali to je razumljivo za ljude koji su beznačajni u globalnim okvirima i čija je uloga svedena na nivo posmatrača i navijača. Pomenuli smo da je posebnu ulogu odigrala propaganda koja je vršena sa svih medija koji su bili dostupni ovim ljudima. Rat na Kosovu i NATO udari stvorili su zabunu i pometnju kod velikog broja žitelja Gore. Opštinska politička vrhuška je požurila da se stavi u službu “odbrane zemlje od agresora”. Izvršena je prisilna i prekomjerna mobilizacija sposobnog stanovništva koje je raspoređeno na granici prema Albaniji i Makedoniji - od Koritnika do Gimitaša. Rezervisti su kopali rovove na otvorenom prostoru i bili izloženi napadima iz vazduha. Na sreću nije bilo žrtava, osim u bombardovanju karaule “Stojanović ” kada je poginuo jedan oficir porijeklom iz Ljubošte. Albanci iz Opolja su prvih dana NATO udara bili prognani iz svojih domova i protjerani u Albaniju, tako da nije bilo direktnih kontakata niti žrtava što će, nakon rata i njihovog povratka iz izgona, biti iskorišćeno za kakvo-takvo pomirenje. Dok je trajao rat na Kosovu, Goru je napustio veliki broj ljudi, mahom žena i djece. Većina ih je krenula u Bosnu, Crnu Goru i u zemlje Zapadne Evrope.Sredinom maja izvršena je evidencija prisutnog stanovništva u Gori,vjerovatno,za humanitarne potrebe. Registrovano je oko 12.300 stanovnika i sa tom brojkom se manipulisalo i nakon rata. Međutim, i nakon ulaska NATO snaga na Kosovo, iz Gore je pokrenut još jedan isljenički talas ,ovoga puta mahom prema Srbiji ali i prema drugim zemljama Zapadne Evrope.U početku su otišli oni koji su bili na određenim položajima i koji su, nakon povratka Albanaca iz izgnanstva, izgubili posao i plašili se za svoju bezbjednost. Kasnije je nastavljen proces iseljavanja koji sve više ima ekonomski karakter i koji još traje. Nema tačnih podataka o stvarnom broju iseljenih, ali, prema podacima Kancelarije lokalnih zajednica,broj onih koji su ostali ne prelazi 10 hiljada. Kada znamo da je prije rata na Kosovu u Gori živjelo oko 17 hiljada stanovnika, koliko je bilo i na zadnjem zvaničnom popisu 1991.godine, možemo ustvrditi da je, tokom i nakon rata na Kosovu, Goru napustilo oko sedam hiljada njenih žitelja. Međutim, sve ove brojke moramo uzimati sa određenom rezervom do prvog zvaničnog popisa. Jer i Kancelarija lokalnih zajednica podatke prikuplja od predstavnika sela ili humanitarnih organizacija koji su približno tačni. Međutim, sljede i podaci su potpuno tačni i pokazuju smanjenje broja učenika u našim školama. Ako je kretanje broja učenika u školama Gore neki pokazatelj, a mislimo da jeste, onda je broj u enika od 2304, koliko ih je 1988.godine bilo u svim osnovnim školama (Restelica, Dragaš, Rapča, Kruševo, Brod i Vraništa), i 1711 učenika koliko ih je bilo na kraju prvog polugodišta 2001/2002.godine govori sam za sebe. U srednjoj školi je iste godine bilo 280 učenika a sada ih ima oko 130.Indeks smanjenja broja učenika u osnovnim školama iznosi 26%,dok je u srednjoj školi preko 50% sa tendecijom daljeg opadanja.Škola u selu Mlike je zatvorena, jer školske 2001/2002.godine od prvog do četvrtog razreda nije upisan niti jedan učenik. Moramo biti iskreni i priznati da je broj učenika u našim školama bio u stalnom opadanju i u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu, s tim što je taj proces sada ubrzan. Prema istraživanjima Haruna Hasanija, izvršenim u vremenu od 1992.do 1994.godine, na prostoru bivše Jugoslavije je živjelo 11.900 stanovnika porijeklom iz Gore a samo u Beogradu 901 domaćinstvo sa 3.668 stanovnika. Danas je taj broj višestruko veći i mnogi ljudi iz Gore kupuju stanove i grade kuće po beogradskim prigradskim naseljima - Borči, Kotežu, Krnjači, Kaluđerici i dr. Međutim, formirane su i nove kolonije doseljenika iz Gore i u drugim gradovima - Novom Pazaru,Subotici, Novom Sadu, Podgorici, Sarajevu ali i u ostalim mjestima na prostorima bivše Jugoslavije. Mnogi su stigli i do Skandinavije,Britanskih ostrva pa čak i do Kanade i Australije. Teško je pratiti ovaj proces i iz razloga što mnogi po nekoliko puta mijenjaju mjesto svoga boravka. Osim toga,veliki je broj onih kojii su prije ovih događaja živjeli u kosovskim gradovima iz kojih su otišli. Samo je u Prištini živjelo 78 porodica porijeklom iz Globočice od kojih su sada ostale tek desetak. Nešto ranije smo pomenuli da je veliki broj ljudi prodao svoje stanove, kuće i lokale, ali je i mnogo onih koji su, barem za sada, ostali bez svojih lokala i imovine. I tu nema preciznih podataka o privremeno oduzetim lokalima, ali je u opticaju broj od 158 oduzetih lokala samo na Kosovu ljudima porijeklom iz Gore.Takođe, mnogi su još za vrijeme rata u Bosni ostali bez imovine. Koliko je samo oduzetih lokala u Derventi, Čapljini, Stocu, Zvorniku, Bratuncu i drugim mjestima na prostoru prethodne Jugoslavije. Gora je puna apsurda. U Bijeljini je na početku rata u Bosni od strane arkanovaca ubijen Aćim Mandak iz Broda. Drugi su izgubili život kao vojnici propadajuće JNA na ratištima u Hrvatskoj i Bosni, neki su se našli u vojsci i tokom rata na Kosovu i stradali kod Junika ili ko zna gdje. Opet, žrtava je bilo i nakon rata na Kosovu. U Dragašu se dogodilo na desetine bombaških napada u kojima su bile i dvije žrtve. Žrtava je bilo i u Prizrenu, Lipljanu i Suvoj Reci.