Nusajrije, tj. alevije, su batinijsko-šiitska sekta koju je osnovao Muhammed ibn Nusajr El-Basri (umro 270. h.g). Osnivač sekte se proglasio Božijim poslanikom kome dolazi objava. Oni obožavaju Aliju ibn Ebi-Taliba, radijallahu anhu, i vjeruju u panteizam (sjedinjavanje Allaha sa stvorenjima), smatrajući da je Alija, radijallahu anhu, posljednja osoba s kojom se sjedinio Allah. Pored ovoga kažu da je Alija, radijallahu anhu, bio živ prije stvaranja nebesa i Zemlje i da je Alija, radijallahu anhu, stvorio poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Selmana El-Farisija, a da je Selman stvorio pet jetima: El-Mikdada ibn el-Esveda, Ebu-Zerra el-Gaffariju, Osmana ibn Mazuna, Abdullaha ibn Revvahu i Kanbera ibn Kadana. Svaki od njih ima svoju ulogu. El-Mikdad je gospodar ljudi, njihov stvoritelj i upravlja gromovima. Ebu-Zerr upravlja kretanjem planeta i zvijezda. Abdullah ibn Revvaha upravlja vjetrovima i uzima duše ljudima. Osman upravlja čovjekovim stomakom, temperaturom i bolestima. Kanber ibn Kadan udahnjuje dušu u tijelo.
Pripadnici ove sekte imaju noć u kojoj čine dar-mar. Oni slave i piju vino, veličaju vinovu lozu, jer se od nje pravi vino kojeg oni nazivaju "svjetlom", i ne dozvoljavaju sječu iste.
Islamski učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su nusajrije (alevije) nevjernici (otpadnici od islama) – oni niti su muslimani, niti židovi niti kršćani. Sa njima nije dozvoljeno sklapati brakove, a ono što zakolju nije dozvoljeno jesti. Njihovim umrlim se ne može klanjati dženaza, te se ne mogu ukopavati u muslimansko groblje.
Nemaju džamije, već klanjaju po kućama. Oni klanjaju pet dnevnih namaza, ali drugačije od ostalih muslimana jer se njihovo klanjanje razlikuje po broju rekata i po tome što u njihovom namazu nema sedžde. Za namaz su im ključna sljedeća imena: Alija, Hasan, Husejn, Muhsin i Fatima. Muhsin je skrivena tajna pod kojim podrazumijevaju navodno nedonošće koje je pobacila Fatima. Umjesto kupanja zbog nečistoće i uzimanja abdesta, po njima je dovoljno da se izgovore ova imena.
Ne klanjaju džumu i ne pridržavaju se propisa o čistoći jer je čistoća za njih: neprijateljstvo prema unutrašnjem znanju.
Imaju mise slične kršćanskim misama. Ne priznaju hadždž i tvrde da je odlazak u Mekku i obavljanje hadždža čin nevjerstva i idolopoklonstva. Ne priznaju Šerijatom propisani zekat. Za njih je zekat simbol Selmanove ličnosti. Oni svojim vođama plaćaju neku vrstu poreza koja iznosi petinu od onoga što se posjeduje. Džihad za njih predstavlja zasipanje kletvama protivnika i onih koji otkrivaju tajne. Njihov post se sastoji u neprimicanju ženama tokom Ramazana i u čuvanju tajni vezanih za trideset muškaraca i trideset žena. Nusajrije moraju ispoljavati iskrenost i naklonost prema nusajrijskoj porodici i mržnju prema njenim protivnicima. Žestoko mrze neke ashabe, a Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum, proklinju pri spominjanju njihovih imena. Smatraju da akida (vjerovanje) ima svoj unutrašnji i vanjski smisao i da jedino oni poznaju unutrašnji smisao tajni. Oni vjeruju u transmigracionizam (seobu duše iz tijela u tijelo).
Nusajrije Aliju, radijallahu anhu, smatraju bogom i tvrde da je njegovo pojavljivanje duhovno u fizičkom prolaznom tijelu kao što je bila pojava Džibrila u liku pojedinih osoba. Posebnu naklonost i ljubav izražavaju prema ubici imama Alija, Abdurrahmanu ibn Muldžemu, izgovarajući pri spominjanju njegova imena "radijallahu anhu" (Neka je Allah sa njim zadovoljan!) i tvrdeći da je on njegovim ubistvom božansku prirodu oslobodio okova ljudske prirode. Zato smatraju griješnicima one koji prilikom spominjanja imena Abdurrahmana ibn Muldžema izgovaraju "la'anahullah!" (Allah ga prokleo!). Neki od njih smatraju da Alija, nakon što se oslobodio okova tijela, prebiva u oblacima. Oni također vjeruju da je grom njegov glas, a sijevanje munje njegov bič.
Nusajrije proslavljaju brojne praznike koji su usko povezani sa njihovim vjerovanjem:
- Praznik "Najruz" koji pada na 4. april, prvi dan perzijske godine,
- Praznik "Gadir",
- Praznik "Postelje",
- Praznik "Ašure", 10. muharrem – na godišnjicu Husejnove pogibije na Kerbeli,
- Dan "Proklinjanja", 9. rebiu-l-evvel – na godišnjicu Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, poziva kršćana Nedžrana na proklinjanje,
- Kurban-bajram koji kod njih pada 12. zu-l-hidždžeta,
- Oni proslavljaju i neke kršćanske praznike kao što su: Bogojavljenje, Duhovi, Blagdan Svete Barbare, Nova godina, Blagdan križa koga nusajrije uzimaju kao datum za početak sjetve, berbe, početak trgovine i zaključivanje ugovora o iznajmljivanju i zakupljivanju.
- Oni proslavljaju i "Crni dan", 9. rebiu-l-evvel - dan kada je ubijen Omer ibn Hattab, radijallahu anhu - veseleći se njegovom ubistvu i ismijavajući se s njim.
Nusajrije svoje učenje crpe iz starih paganskih vjerovanja. Obožavaju zvijezde i planete za koje tvrde da na njima prebiva imam Alija, radijallahu anhu.
Njihovo učenje je nastalo pod utjecajem neoplatonizma iz koga su preuzeli učenje o svjetlosnoj emanaciji stvari.
Neka od svojih vjerovanja temelje na školi medžusijske filozofije.
Neke svoje ideje su preuzeli iz kršćanstva i kršćanskog gnosticizma iz kojih su preuzeli učenje o trojstvu, mise i dozvoljenost vina.
Iz indijskih i istočno-azijskih učenja, preuzeli su ideje o seljenju duša i utjelovljenju.
Budući da spadaju u ekstremne šijje, njihovo učenje je obojeno i šiizmom, općenito vjerovanjem rafidija.
Nusajrije nastanjuju brdovitu oblast u okolini Latakije. U posljednje vrijeme su se proširili i po okolnim sirijskim gradovima. Prilično veliki broj nusajrija živi i u zapadnoj Anadoliji. Tamošnja zajednica nusajrija je poznata pod imenima "tahtadžije" i "hatabije". Nusajrije koje žive u istočnoj Anadoliji su poznate pod imenom "kizilbašije". Nusajrije iz ostalih dijelova Turske i Albanije su poznate pod imenom "bektašije". Neke nusajrije žive u Libanu i Palestini, a neke u Perziji i Turkistanu gdje su poznati pod imenom "ali ilahijje".
Propis po pitanju nusajrija...
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao:
"Druzi i nusajrije su nevjernici prema konsenzusu muslimana. Nije dozvoljeno jesti ono što oni zakolju, nije dozvoljeno sklapati brakove sa njihovim ženama, a od njih se ne prihvata džizija jer su murtedi (otpadnici od islama). Oni nisu muslimani, niti su židovi niti kršćani, ne vjeruju u obaveznost pet dnevnih namaza, obaveznost posta u mjesecu ramazanu, obaveznost hadždža, niti u Allahove i Poslanikove zabrane u vezi strvine, alkohola, itd. S obzirom u šta vjeruju, oni su nevjernici, čak i ako izgovaraju šehadet." (Ibn Tejmijje, "Medžmu'ul-fetava")
On, rahimehullah, je rekao:
"Ovi ljudi koji se zovu nusajrijama i ostale vrste batinijskih karatimija su veći nevjernici ne samo od jevreja i kršćana, nego i od većine višebožaca. Opasnost od njih je veća od opasnosti od nevjernika s kojima smo u ratu kao što su: Tatari, Evropljani i drugi. Uvijek su na strani muslimanskih neprijatelja. Zajedno su sa kršćanima protiv muslimana. Za njih najveću nesreću predstavlja pobjeda muslimana nad Tatarima. Na kraju-krajeva, Tatari su, isključivo uz njihovu pomoć, uspjeli provaliti u islamsku zemlju i ubiti halifu u Bagdadu i druge muslimanske vladare." (Ibn Tejmijje, "Medžmu'ul-fetava")
On, rahimehullah, je također rekao:
"Nusajrije su ljudi sa najvećim kufrom. Oni svoje vjerovanje ne kriju. Prepoznatljivi su među muslimanima. Ne klanjaju pet dnevnih namaza, ne poste mjesec ramazan, ne izvršavaju hadždž kod Kabe, ne daju zekat, dozvoljavaju pijenje vina (alkohola) i druge harame. Oni vjeruju da je bog Alija ibn Ebi Talib, pa govore:
'Svjedočim da nema drugog boga osim Hajdare (Alija), da nema zastora za njeg osim Muhammeda, iskrenog i povjerljivog, i da nema puta prema njemu do Selmana, moćnog i jakog.'" (Ibn Tejmijje, "Medžmu'ul-fetava")
Nusajrije su uvijek bile uz kolonizatore islamskih zemalja i sa onima koji su ratovali protiv muslimana. Pomagali su krstaše u Šamu i Tatare u Iraku. Dolazak na vlast u Siriji im je osigurao francuski kolonizator 1946. godine kada je, zbog snažnog narodnog otpora, morao napustiti Siriju. Godine 1963. vlast je preuzela partija arapskih socijalista (Ba's partija), koja je muslimane obmanjivala pričom o pravednosti socijalizma.
1970. godine, nusajrije putem državnog udara pod vođstvom ministra odbrane Hafeza el-Assada preuzimaju potpunu vlast u zemlji. El-Assad je vladao do 2000. godine, kada umire, a potom ga nasljeđuje njegov sin Bašar. U vrijeme njihove vladavine likvidirano je na hiljade sunijskih porodica i teško je pronaći sunijsku kuću u Siriji a da neko iz nje nije ubijen ili zatvaran od strane nusajrija.
Teror je bio nepodnošljiv, pa je narod 1982. godine podigao ustanak protiv vladavine Hafeza el-Assada. Međutim, ustanak je ugušen u krvi i ubijeno je nekoliko desetina hiljada muslimana.
Ako se narod Šama povrati na platformu istine, a omladina počne uzvikivati "Allahu ekber", dok sa minareta odjekuje "U džihad!", onda muslimani i na istoku i na zapadu mogu očekivati radosne vijesti o oštrom i silovitom vjetru koji će uništiti nevjerstvo i otkloniti i iskorijeniti tamu neznanja...
A Allah najbolje zna.
Članak novinara The Independent-a,i njegova svedocenja o genocidu amerikanaca prema Muslimanima
Robert Fisk
AMERIČKA SRAMOTA
Prevod članka novinara Roberta Fiska u list The Independent
Kao i obično – Arapi su znali. Znali su sve o masovnim mučenjima, pucnjima na civile iz zabave, nečuvenoj upotrebi zračnih snaga protiv porodičnih kuća, okrutnim američkim i britanskim plaćenicima, grobljima nevinih žrtava. Cijeli Irak je znao. Znao je zato što su oni bili žrtve.
Samo smo se mi mogli pretvarati da nismo znali. Samo smo se mi na Zapadu mogli usprotiviti svakoj žalbi i svakom navodu protiv Amerikanaca ili Britanaca, s nekim zaslužnim generalom koji nas je branio lažima (kao što su užasni američki glasnogovornik Mark Kimmitt i grozni zapovjednik združenog štaba SAD-a, Peter Pace). Pronađe se čovjek koji je preživio mučenje – nama bude rečeno da je u pitanju teroristička propaganda; otkrije se kuća puna djece ubijene u američkom zračnom napadu – i to je, naravno, teroristička propaganda, „kolateralna šteta“ ili jednostavno kažu: „Mi nemamo ništa s tim.“ Ipak, svi smo znali da su oni uvijek imali nešto s tim. Jučerašnja rijeka vojnih dopisa je to ponovo i dokazala. El-Džezira je uložila ogromane napore u traganju za iračkim porodicama čiji su muškarci i žene evidentirani kao ubijeni na američkim kontrolnim punktovima. I ja sam se sjetio jednog jer sam 2004. godine izvještavao o izrešetanom autu, dvojici mrtvih novinara, sjetio sam se čak i imena lokalnog američkog zapovjednika – a nedjeljnji The Independent je prvi upozorio svijet na horde nediscipliniranih naoružanih plaćenika koji su poslati u Bagdad da štite diplomate i generale. Ovi plaćenici koji su po svome običaju ubijali po gradovima Iraka; izmaltretirali su me kada sam im rekao da sam pisao o njima još 2003. godine.
Uvijek je zgodno izbjegavati priču riječima „ništa novo“. Ideju o „staroj priči“ koriste vlade kako bi ugušile medijski interes za priču, ali i mi, novinari, je znamo upotrebljavati kako bismo prikrili naše besposličarenje. Tačno je da su reporteri vidjeli dešavanja o kojima govorimo i prije. Pentagon je 2007. godine proslijedio „dokaz“ iranske umiješanosti u proizvodnju bombi u južnom Iraku novinaru New York Timesa, Michaelu Gordonu. Osjetljivi materijal, kojeg sada možemo čitati, je mnogo sumnjiviji nego što je to verzija koju je Pentagon ponudio. Iranska vojna ostavština je ležala po cijelom Iraku još od iransko-iračkog rata (1980-88.) i većina napada na Amerikance u tom periodu je bila izvršena od strane sunnijskih pobunjenika. Usput, izvještaji koji govore o tome da je Sirija dopustila pobunjenicima prolazak kroz svoju teritoriju - tačni su. Razgovarao sam s porodicama palestinskih bombaša samoubica čiji su sinovi stizali u Irak iz Libanona, preko libanonskog sela Medždel 'Andžer, a nakon toga preko Halepa na sjeveru Sirije, kako bi napadali Amerikance.
Međutim, zapisano u hladnom vojničkom silu – ovdje, u dokumentima WikiLeaksa, leži dokaz američke sramote. Ovo je materijal koji može biti korišten na sudovima. Ako je 66081 (sviđa mi se ovaj dio „81“) najviša cifra civilnih žrtava koju Amerika navodi, onda je stvarna brojka mnogo viša, pošto Amerikanci broje samo civilne žrtve za koje su saznali. Neki od njih su donošeni u bagdadsku mrtvačnicu u mom prisustvu, tada mi je jedan viši službenik rekao kako je irački ministar zdravlja zabranio doktorima da vrše autopsije nad tijelima koje dovezu američke trupe. Zbog čega sada to? Zbog toga što su neki zlostavljani do smrti od strane Iračana koji rade za Amerikance? Ima li ovo veze sa 1.300 neovisnih američkih izvještaja o zlostavljanjima u iračkim policijskim postajama?
Amerikanci se nisu ništa drugačije ponašali ni u prvoj rundi. U Kuvajtu su američke trupe znale za Palestince koji su bili zlostavljani od strane Kuvajćana u policijskim postajama nakon oslobađanja grada od jedinica Saddama Husseina 1991. godine. Član kuvajćanske kraljevske porodice je bio umješan u zlostavljanje. Američke snage nisu intervenisale. Samo su se požalile kraljevskoj porodici. Vojnici su uvijek imali nalog da ne intervenišu. Naposljetku, šta je izraelska vojska rekla poručniku Aviju Grabovskom kada je u septembru 1982. godine izvjestio svoga nadređenoga da su izraelski saveznici, kršćanske falange, upravo ubile nekoliko žena i djece? Komandant bataljona mu je rekao: „Znamo za to, nismo željeli da se to dogodi, a ti se ne miješaj.“ Radi se o masakru u Sabri i Šatili.
Spomenuti navod dolazi od izraelske Kahan komisije iz 1983. godine – a nebesa znaju šta bismo čitali kada bi se WikiLeaks domogla ogromnih vojnih izvještaja izraelskog ministarstva odbrane (ili čak sirijske verzije). No, naravno, tada se još uvijek nismo znali koristiti računarima, niti pisati na njima – i to je jedna od važnih lekcija cijelog ovog, WikiLeaks fenomena.
U toku Prvog svjetskog rata ili Drugog, u Vijetnamu, vojni izvještaji su se pisali na papire. Mogli su biti pisani u tri primjerka, ali kopije su se mogle izbrojati, tako da se bilo kakva špijunaža mogla upratiti, a propusti prevenirati. „Pentagonški papiri“ o Vijetnamu su uistinu bili pisani na papirima. Morali biste poslati špijuna da ih pronađe. Ali, papiri su se uvijek mogli uništiti, pocijepati, baciti u smeće. Sve kopije su se mogle uništiti. Na primjer, krajem Prvog svjetskog rata, britanski poručnik je upucao jednog Kineza nakon što su kineski radnici opljačkali francuski vojni voz. Kinez je nasrnuo nožem na vojnika. No, tokom tridesetih godina, vojnikov dosje je pocijepan, tako da nije ostalo traga o incidentu. Jedino se spominje u pukovnikovom ratnom dnevniku koji bilježi kinesku umiješanost u pljačku „francuskih vozova za snabdijevanje“. Jedini razlog zašto ja znam za ubistvo jeste to što mi je otac bio britanski poručnik, pa mi je ispričao o događaju prije no što je umro. Tada nije bilo WikiLeaksa.
Ipak, mislim da će ova gomila materijala o iračkom ratu imati ozbiljne implikacije kad je riječ o novinarima, a i o vojskama. Koja je budućnost Seymor Hershovog i starinskog načina istraživačkog novinarstva kojeg je praktikovao Sunday Times? Šta je poenta u slanju grupa reportera da istraže ratne zločine i vojna „Duboka grla“, ako će se skoro pola miliona tajnih vojnih dokumenata pojaviti na ekranu ispred vas?
Još nismo stigli do kraja priče o WikiLeaksu, ali ja bih radije pretpostavljao da ima više od samo nekolicine američkih vojnika umiješanih u ovo posljednje otkriće. Ko zna hoće li se WikiLeaks približiti „vrhu“? Na primjer, El-Džezira je u svojim istraživanjima izdvojila dio s pentagonske novinske konferencije iz novembra 2005. godine. Naime, Peter Pace, nenadahnuti zapovjednik združenog štaba SAD-a, je podučavao novinare kako bi vojnici trebali reagovati na okrutno postupanje prema zatvorenicima, ponosno naglašavajući da je dužnost američkog vojnika da interveniše ukoliko vidi tragove zlostavljanja. U tom trenutku kamera se pomjera na mnogo mračniju figuru sekretara za odbranu – Donalda Rumsfelda, koji odjednom prekida Pacea i na njegovo zaprepaštenje, govori: „Vjerujem da nisi mislio kako oni (američki vojnici) imaju obavezu fizički zaustaviti zlostavljanje. Trebaju izvijestiti o njemu.“
Važnost ove prikriveno-sadističke, opaske su, naravno, previdjeli novinari koji su pod uticajem vlade. No, tajni izvještaj Frago 242 sada daje konferenciji puno više smisla. Izjava koja, po svoj prilici, potiče od generala Ricarda Sancheza daje instrukcije vojnicima: „Ukoliko prvobitni izvještaj potvrdi da američke snage nisu bile umiješane u zlostavljanje zatvorenika neće se sprovoditi dalja istraga, osim ako ne bude naređena od strane HHQ (Višeg komandnog štaba).“ Ebu Graib se dogodio pod Sanchezovom upravom u Iraku. Usput, Sanchez je bio taj koji mi na press konferenciji nije mogao objasniti zbog čega su njegove trupe ubile Saddamove sinove u oružanoj borbi u Mosulu, umjesto da su ih zarobile.
Dakle, Sanchezova poruka je, čini se, morala imati Rumsfeldov nalog. Zbog toga je general David Petraeus, inače omiljen među američkim novinarima, po svoj prilici odgovoran za dramatično povećanje američkih zračnih napada u protekle dvije godine – zabilježena su 229 napada u 2006. godini, ali 1.447 u toku 2007. godine. Također je zanimljiva činjenica da je broj američkih zračnih napada u Afganistanu povećan za 172% od kako je Petraeus preuzeo zapovjedništvo. Sve se čini još šokantnijim sada kada Pentagon insinuira da WikiLeaks ima krvi na svojim rukama. Pentagon je prekriven krvlju od pada atomske bombe na Hirošimu 1945. godine, a za instituciju koja je naredila ilegalnu invaziju na Irak 2003. godine (u toku koje je, prema njihovim izvještajima, poginulo preko 66 hiljada civila od ukupnog broja 109 hiljada mrtvih) tvrditi da je WikiLeaks kriv za homicid je besmisleno.
Kada bi ova ogromna tajna izvješća dokazala da je broj ubijenih mnogo manji nego što se u medijima nagađa, da američki vojnici nisu tolerisali zlostavljanja od strane iračke policije, da su samo ponekada ubijali civile na kontrolnim punktovima i da su uvijek plaćenike-ubice dovodili pred sud – istina je da bi američki generali ove izvještaje rado predali novinarima na stepenicama ispred Pentagona. Oni su bijesni, ne zbog toga što je tajna otkrivena, niti što bi možda nečija krv mogla biti prolivena, nego zbog toga što su uhvaćeni kako govore laži za koje smo uvijek znali da su govorili.
Američki službeni dokumenti prikazuju ogromnu stopu zločina
WikiLeaks je jučer na svojoj internet stranici objavio oko 391832 američkih vojnih poruka, dokumentiranih akcija i izvještaja iz Iraka u periodu između 2004. i 2009. godine. Evo najznačajnijih pojedinosti:
Zatvorenici su zlostavljani, silovani i ubijani Zabilježene su hiljade incidenata, zlostavljanja i mučenja zatvorenika od strane iračkih sigurnosnih službi, uključujući silovanja i ubistva. Pošto je sve ovo zabilježeno u američkim izvještajima, američke vlasti se sada susreću s optužbama da nisu htjeli istražiti ove zločine. Zvaničnici iz UN-a i aktivisti traže zvaničnu istragu.
Zataškivanje broja mrtvih civila Vođe koalicije su uvijek govorili „mi se ne bavimo brojenjem mrtvih“, ali dokumenti otkrivaju da su mnogi umrli zabilježeni. Respektabilna britanska grupa „Iraq Body Count“ tvrdi da je nakon preliminarnih pregleda uzoraka WikiLeaks dokumenata otkriveno dodatnih 15 hiljada mrtvih civila, što znači da se ukupan broj sada popeo na 122 hiljade. Strijeljanja ljudi koji su se pokušavali predati U februaru 2007. godine Apache helikopter je ubio dva Iračanina optužena za granatiranje iz minobacača, dok su se pokušavali predati. Vojni advokat o ovome je rekao: „Oni se ne mogu predati letjelici, tako da se još uvijek smatraju valjanim metama.“ Zloupotreba privatnih sigurnosnih firmi Britanski biro za istraživačko novinarstvo je objavio da su pronađeni dokumenti koji govore o novim slučajevima navodnih pogrešnih ubistava civila vezanih za firmu Blackwater, od kako je promijenila naziv u Xe Services. Uprkos ovome, Xe je sklopila ugovore sa SAD-om za rad u Afganistanu.
Al-Kaida koristi djecu i „mentalno poremećene“ Tinejdžer s Downovim sindromom koji je ubio šest, a ranio trideset i četiri osobe u samoubilačkom napadu u Diyali je primjer Al-Kaidinine strategije regrutiranja osoba s poremećajima u učenju. Navodno je neki doktor prodao pobunjenicima spisak ženskih pacijenata sa poteškoćama u učenju.
Hiljade civila ubijeno na kontrolnim punktovima Analiza Biroa za istraživačko novinarstvo pretpostavlja da je od 832 ubijenih na kontrolnim punktovima čak njih 681 bilo civila. Pedeset porodica je bilo strijeljano, a 30 djece ubijeno. Na kontrolnim punktovima je ubijeno tek 120 pubunjenika. Iranski utjecaj Izvještaji ukazuju na američku zabrinutost djelovanjem iranskim agenata, za koje se pretpostavlja da su obučili, naoružali i uputili militante u Irak. U jednom dokumentu američka vojska upozorava da je policijskog zapovjednika, za kojeg se smatralo da stoji iza smrti američkih trupa i kidnapovanja iračkih zvaničnika, obučila iranska Islamska revolucionarna garda.
Nakon paljenja još jednog lokala Goranina u Somboru,pravo lice ili čin pojedinca?
lokal nakon paljevine
U noći između 18/19.05.2010 u strogom centru Sombora podmenut je požar u lokal SZR"Goranac" vlasništvo Sameta Garipija.Ovaj naš vredni zemljak je skoro pola veka uzoran žitelj ovog Vojvođanskog mesta.Ova paljevina je samo repriza istog događaja iz 1999 godine kada je ovaj lokal doživeo istu sudbinu.Naravno da u tom ratnom momentu niti je ko tome pridavao pažnju niti je ko tragao za počiniocima.U tišini je gosp.Garipi obnovio i ponovo pokrenuo rad svog lokala,svestan momenta i vremena u kome radi i bitiše.Skoro 11 godina nakon toga sledi repriza.Kao gradivo koje loš đak nije naučio,pa mu se u drugom navratu pokazuje šta i kako treba da radi.Naravno da je ovo delo etnički motivisano.Pokušaji da se motiv pronađe u nekom ličnom odnosu ili pak u borbi za lokaciju mesta su samo pokušaj beženja od pravog razloga i pokušaj negiranja postojanja duha 90-tih u ovom inače mirnom Vojvođanskom gradu.Upravo Sombor kao mesto ovog paljenja je neočekivan.Multietničnost koja odlikuje ove krajeve,tolerancija koja je na visokom nivou je razlog više da ovaj događaj bude podrobnije analiziran.Ovo nije prvi napad na neki od lokala Goranina u prethodnoj deceniji.Gotovo da nije bilo lokala koji za vreme rata 1999 godine nije bio u najmanju ruku oštećen,mnogi zapaljenji i opljačkani.Pravdanje ratnim dejstvima i stanjem u državi je obeležilo ove vandalizme.Nekako u tišini je sve to zaboravljeno,krenulo se nanovo u rad.Prosto izbora nije bilo.Novo stanje na Kosovu nije moglo da obezbedi bilo kakav oblik života u samoj Gori.Čak su i sami žitelji u Gori trpeli nedela i zločine od Albanaca,pa je narod bio prinuđen na emigraciju u druge i treće zemlje.Da bi nastavak života u mestima u kojima su živeli u Srbiji,bio iole moguć nije bilo poželjno da se paljevine iz 1999 potenciraju ili procesuiraju.Zarad daljeg bitisanja je sve prećutano,pravdano kao čin pojedinaca u datim okolnostima.Nije prošlo dugo,samo 4 godine nakon toga ponovo svi Goranski lokali doživljavaju istu sudbinu u gotovo svim gradovima Srbije.Povod je pronađen u martovskim stradanjima Srba na Kosovu 2003 godine.Bes i ratni nagon je ponovo iskaljen na onima koji niti sa tim nisu imali nikave veze,niti su bilo kojim načinom mogli dati povod za takve stvari.Opet država i njene relevantne institucije nisu reagovale,čak su svojim neradom i nedelovanjem bili indirektni pomagači.Iako u lokalima Goranaca nije bilo"patika za Kosovo",bilo je drugih predmeta i inventara koji je mogao dobro da se unovči.Kažu da je tada Srbija bila demokratska zemlja,za razliku od 1999 godine.Mogu li se u demokaratskom poredku takve stvari događati?Dešavale su se .Tragedija naše zajednice je bila i u nepostojanju validne zajednice koja bi mogla da ovakve stvari iznese na uvid široj javnosti i stane u odbranu ovih nedužnih ljudi.Sve je ostavljeno samim pojednicima da se lično izbore sa takvim stvarima.Neki su zatvorili lokale i zanavek napustili mesta i gradove u kojima su decenijama živeli.Njihova nova odrednica u najvećem broju slučajeva su bile zemlje EU.Oni koji su ostali doživljavaju sličnu sudbinu nanovo posle nekoliko godina.Zbog toga se ovo nemože posmatrati kao izolovan čin,već permanentan način pritiska na našu zajednicu.U analizi motiva napada pojavljuju se samo jedan motiv-etnička netrpeljivost.On proizilazi iz nepoznavanja istoriografije,demografije i kulture Goranskog naroda od većine žitelja.Poistovećivanje sa Alabancima na osnovu verskog karaktera imena i prezimena je glavni razlog žigosanja naših ljudi.Sama država ničim ne doprinosi da se širem društvenom sloju predstave stvari kakve jesu.Sama Goranska manjina je postala bitan faktor u političkom predizbornom marketingu.Tada se nas sete i državni organi i naša kvazipolitička elita koja želeći da ostvari lične ambicije tih par meseci radi na okupljanu zajednice.Nakon izbora sve po starom.Interes zvanične državne politike je svakako da ovakvi vandalski činovi ne dobiju širu publikaciju,da se nebi rušila slika o toleranciji i multietničnosti u ovim momentima evroatlanskih integracija.Stoga se pokušava rešenje na lokalnom nivou bez dizanja "prašine".Stavljanje pod tepih ipak ne može da samo za sebe reši problem šovinističke mržnje.Čak takav način samo projektuje nova paljenja u momentima kada se za to steknu uslovi.Kakva se poruka šalje ovoj malobrojnoj populaciji?Očito da će biti žigosani za svo naredno vreme,da će biti ti koji će "platiti" za sve eventualne zločine nekog drugog,samo zato što su po nečemu slični nekom drugom.Stoga ne čudi i tiho osipanje populacije ove manjinske zajednice,ovaj put prema zemljama EU,nakon perioda masovne emigracije sa Kosova nakon 1999 prema Srbiji.Ono što daje neku nadu u bolji život su svakako činovi pojedinaca kakav je recimo postupak predsednika opštine Sombor.Uzevši u zaštitu gosp.Garipija i obezebđujući materijalnu pomoć za obnovu lokala ipak daje tračak nade za mogućnost opstanka.Stavovi većine žitelja Sombora na raznim forumima pokazuje da je ipak mali broj onih koji podržavaju ovaj vandalizam.Stoga se mora odati zahvalnost takvim ljudima na podršci.A ova druga manjinska grupa svakako treba da bude procesuirana i privedena pravdi.Tu je sad na delu ogledalo profesionalnog rada državnih organa.Na ovom će se primeru videti rešenost državne administracije da ovakvim stvarima stane na put.Ukoliko se desi kao 1999 godine onda će i same državne strukture biti saučesnik u ovim događajima.
Evo jednog videa gdje možete pogledati kako je Momčilo Lukić srbin prihvatio Islam,i pronašao prave vrijednosti,zajedno sa svoja četiri sina klanja namaz.
Evo i izvestaja nemačke televizije RTL o prelasku na Islam intelektualne elite u Nemačkoj,čak 4000 nemaca godišnje prihvati Islam kao svoju vjeru.
TRAGOVI ISLAMA U ŠPANIJI
Iskopine u Kordobi
Španjolski arheolozi tragaju za hiljadu godina starim, raskošnim, drevnim emevijskim gradom „Medinetul Zehra" u Andaluziji.
Djela iz islamskog perioda već od sada su izložena u muzeju. Ovo je stari, drevni grad Medinetu-l Zehra poznat još i kao Grad Cvijeća, iz doba vladavine emevijskog halife Abdurrahmana 3. u Andaluziji. Arheološka iskopavanja u gradu Kordobi, na svijetlost dana odkrivaju posljednje tragove Islama u Španjolskoj. Grad koji je bio slavan po bahčama formiranim na terasama kao i mnogim palačama, osnovan je u najraskošnijem periodu Andaluzije. Sama gradnja ovog grada trajala je 30 dok je vijek njegovog trajanja bio kraći od 70 godina. U dosadašnjim iskopavanjima svijetlost dana ugledalo je svega 11% ovog grada a sada se radi na pronalasku tragova od prije 1000 godina. Odmah nakon pada Andaluzije grad je opljačkan ali je i ono što je uspjelo da se sačuva je jako raskošno. Radovi na iskopavanju su intenzivirani na mjestu na kojem su se nalazile odaje vladara. Veliki bazen i zidovi sa ukrasima koji se nalaze odmah ispred sobe za prijem stranih gostiju, udvostručavaju ovu raskoš. Španjolski arheolog Ramon Fernandez je prokomentarisao: „Abdurrahman 3. je podizanjem ovog raskošnog grada želio dokazati svoju moć abbasijskim halihama i ostalim rivalima." Na desetine djela od metala, mramora i stakla izvađeno je na svijetlost dana.Djela iskopana na lokaciji ovog drevnog grada već sada su izložena u muzeju i umjetničkoj galeriji.
U svetlu najnovije izjave novoustoličenog patrijarha srpske crkve
Plava dzamija u Istambulu
Dana 27.01.2010 godine,novoustoličeni patrijarh srpske crke Miroslav Gavrilović-svetovno Irinej javno reče ono što je suština vaspitanja,znanja i poimanja svetovnih ljudi u Srbiji u odnosu na Islam.Nažalost ovakve kvalifikacije nisu samo stav crkve več cele jedne nacije,u kojoj neko može javno izneti takav stav,dok ostali prečutno to i misle.Za većinu muslimana ovo i netreba da bude čin koji treba da izaziva posebnu pažnju,jer oni znaju i bez da gospodin Gavrilović to kaže šta o njima misle.Ipak javno iznošenje stava o jednoj vodećoj religiji kroz prizmu kosovskih događaja predstavlja ogledalo uskoumnosti i intelektualne limitiranosti ovih ljudi.Bilo da to proističe iz neznanja,bilo iz mržnje ovakav javni istup zahtava analizu kroz aspekt događaja u celom hrišćanstvu poslednjih godina.Ovde bi podsetili na poslednji referendum u Švajcarskoj kada je javnim činom-referendumom celoj religiji zabranjeno ispovedanje u njenom punom obimu,javno izražavajući mržnju prema Islamu.Zabrana nošenja tradicionalne islamske nošnje u javnim institucijama u Francuskoj,koja ima za cilj da anulira rezultate ponovnog jačanja Islama u žena i njihov ponovni deislamiditet preko zabrane feređa.Poslednje ispitivanje javnog mljenja u Engleskoj pokazuje da slična inicijativa ima većinu u Engleskoj.Šta je još potrebno islamskim intelektualcima i narodu da shavate da su predmet mržnje ? U kontekstu ovog gospodin Gavrilović izjavi sledeće: "A s druge strane, mi znamo šta je otprilike filozofija i psihologija islama. Oni kada su u manjem broju umiju da se ponašaju i da budu korektni. Kada postanu ravni po broju, onda oni već dižu glavu, a kada postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak ili da se isele ili da se priđe njima. To je filozofija islama" Ovaj gospodin koji je pola životnog veka proveo u večinski muslimanskim mestima kao profesor i rektor prizrenske bogoslovije,u svom slepilu nije mogao spoznati vrednosti Islama,samo zato što to nije hteo.Možda to i nije mogao jer je limitiranost intelekta nekad presudan faktor poimanja filozofije i psihologije.Fašisoidne izjave o dizanju glave samo potrđuju njihovu želju o kvazimuslimanima koje oni žele da imaju blizu sebe.Na ovo je reagovao Prof.efendija Muamer Zukorlić glavni muftija Islamske zajednice Srbije sa sledećom izjavom: "- Muslimani su dobri kada su slabi i kada nemaju nikakvog utjecaja. Nije slucajno spomenuto i podizanje glave. Patrijarhu trebaju ljudi poput Adema Zilkica i porodice Jusufspahic. Spuštene glave valjaju i patrijarhu, vlastima u Srbiji i cijeloj Srbiji. U suprotnom, prema patrijarhovom modelu, treba poduzeti mjere kojim ce se muslimanima oboriti glave - zakljucuje Zukorlic" Još nemuštije je organizovana izjava koja je trebala da bude nazovi izvinjenje za "nesmotrenu" kavalifikaciju u kojoj se i dalje vređa Islam kroz cinjenicu da su njegovu prethodnu izjavu pogrešno shvatili poneki vernici i poglavari,namerno deleći muslimane na one kojima je prva izjava upućena i na one koje za sebe smatraju podobnima.Prenosimo tekst izjave: "Povodom mog nesmotrenog paušalnog iskaza o psihološkom profilu muslimana izjavljujem da on zaista može da bude protumacen na nacin na koji su ga shvatili oni muslimanski vjernici i vjerski lideri koji su se osjetili povrijedenima, iako takvu namjeru uopšte nisam imao, niti taj nesrecni iskaz izražava moj stvarni odnos prema islamu", objasnio je patrijarh Irinej u današnjem saopštenju.U prilogu prenosimo zvaničnu osudu izjave Mešihata Islamske zajednice u Srbiji: -Najoštrije osudujemo i u potpunosti odbacujemo uvrijedljive i neistinite optužbe na racun islama i muslimana od strane poglavara Srpske pravoslavne crkve patrijarha Irineja. Neshvatljivo je da novoizabrani Patrijarh svoju misiju zapocinje beskrupuloznim neprijateljskim izjavama prema vjeri islamu, kojoj pripada više od miljardu ljudi u svijetu. Sasvim je jasno da ova izjava sadrži poziv na genocid jer nedvosmisleno ukazuje da su za Patrijarha muslimani prihvatljivi samo kada su u manjini i kada žive pognutih glava. Znaci li to da tamo gdje su muslimani vecina, kao u slucaju Sandžaka i Preševske doline, treba poduzeti mjere poput onih u Srebrenici, kako bi njihov broj postao prihvatljiv za Patrijarhovu viziju Srbije. Podsjecamo Patrijarha da je ovo 21. vijek u kome živimo pod svjetlima civilizirane evropske i medunarodne javnosti, te da su programi Garašanina, Cubrilovica i Cosica, podržani od njemu slicnim crkvenih velikodostojnika, na njihovu žalost, postali neostvarivi, a osim toga muslimani u Srbiji izgradili su svoje jake vjerske, prosvjetne i kulturne institucije sa ljudima koji imaju dovoljno svijesti i snage braniti svoj opstanak i sopstvene vjerske i kulturne vrijednosti. Nema sumnje da je ova izjava nanijela ogromnu štetu odnosima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice, ali i samoj Crkvi i pravoslavlju. Ukoliko poglavar Srpske pravoslavne crkve želi i minimum dijaloga sa predstavnicima muslimana i islama, ocekujemo jasno i nedvosmisleno izvinjenje, kaže se u saopštenju Mešihata Islamske zajednice u Srbiji.