Na ovim stranicama mozete pogledati izvode iz doktorske disetracije Prof.Sadika Idrizija o Goranskom govoru
Sadik Idrizi
SUPSTITUCIJA VOKALA E U I U GORANSKOM GOVORU Apstrakt. Goranski govor ima šestougaoni položeni vokalski sistem, koji karakteriše obližnje makedonske i srpske govore. Na zatvaranje i supstitucije vokala utiče fonetski kontekst, što je osobina prisutna u slovenskim govorima zahvaćenim balkanističkim prestrukuriranjem. Značajna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjonepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć. Ova osobina nije zabilježena u makedonskim govorima. I u srpskim obližnjim govorima gotovo je nema, osim nekoliko dubleta u sirinićkom govoru. Ključne riječi: goranski govor, ikavizmi, vokalizam, supstitucija vokala, jat (ě) Abstract. Goran speech has laid vowels hexagonal system, which is characterized by a nearby Macedonian and Serbian speaking. The closure and vowel substitution affects the phonetic context, which is a feature present in the Slavic dialects affected Balkanic restructuring. Gorani dialect striking feature of speech is crossing e in i in contact with palatal consonants j, lj, nj, ć. This feature is not recorded in the Macedonian dialects. And in the nearby Serbian is almost no speeches, except for some variant of Sirinich speech. Key words: Goran speech, ikavism, vowelism, vowel substitution, jat (ě) 1. Oblast Gora se nalazi na krajnjem jugu Kosova, na padinama Šar-planine, na tromeđi Kosova, Makedonije (Polog) i Albanije (Ljuma). Od Prizrena je udaljena tridesetak kilometara i odvojena niskim pobrđem Cvilena. Gora obuhvata površinu od 385, 6 km². Najveći dio Gore pripada Kosovu (18 sela), manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok su dva sela u Makedoniji. Goranski govor je bio predmet proučavanja mnogih lingvista, historičara, etnografa i drugih koji su pisali o Gori. Vasil K'nčov 1900. godine govoreći o jeziku stanovnika Gore navodi: “Govor im je mnogo čist i ima sve odlike debarskog bugarskog narečja“[1] Jordan Ivanov definiše vokalski sistem i leksiku: „Vokalni sistem je kao u skopskoj Blatiji i Karšijaku. Rečnik je isto takav.“[2] Isti autor konstatira da „Gorani - Torbeši kući govore bugarski jezik.”[3] I Stefan Milanov ima slično mišljenje: „ U okolini Prizrena treba da se istakne nalik na čisto bugarski elemenat u planinskoj oblasti Gora“[4] A. M. Seliščev goranski govor u dijalekatskoj karti smješta u sjeverozapadne makedonske govore. Inače, Seliščev je dobro uočio sudbinu nazalnih vokala, poluglasnika, nekih glagolskih nastavaka, prozodijski sistem. Na više mjesta Seliščev određuje pripadnost goranskog govora zapadnomakedonskom narečju, i još bliže pološkim govorima: „I u dalekoj prošlosti i u kasnije vrijeme ti govori su se nalazili u bliskoj međusobnoj vezi. Njima su se primicali i govori iza Šar-planine, u Prizrenskoj Gori.“ Goranski govor je, zaključuje Seliščev, najbliži govorima Gornjeg Pologa. Uticaj albanskog jezika izrazit je, tvrdi Seliščev, zbog zajedničke religije.[5] I Ivan Stepanovič Jastrebov je pisao o odlikama goranskog govora. On saopštava opšte ocjene o goranskom govoru: „Stanovnici gore svih pomenutih sela Gorske župe govore čistim srpskim jezikom; osobito su žene njihne sačuvale taj jezik u njegovoj prvobitnoj čistoći. Muški već mešaju u govoru turske ili bugarske izraze; ovo je stoga, što se oni skitaju po Rumeliji svake godine po nekoliko meseci.“[6] I Jovan Cvijić se na početku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika Gore: ”Ali i sada skoro svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju mnoge arbanaške, turske i bugarske reči, poslednje poglavito zato što svake godine provedu po nekoliko meseci u pečalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturčenjaci sebe zovu Torbešima.” [7] Milisav Lutovac zaključuje da je „goranski govor po rečniku vrlo sličan srpskom u Sredskoj župi. Međutim, po drugim jezičkim osobinama on drži sredinu između govora i na jednoj i na drugoj strani Šar-planine.“[8] Pavle Ivić smatra da je goranski govor sa izrazitim nesrpskim osobinama. On je u svojoj knjizi Iz srpskohrvatske dijalektologije, 1991. godine zapisao: ”Najzad, muslimansko slovensko stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori dijalektom čija je zapadnomakedonska podloga očigledna.”[9] Radivoje Mladenović je uradio najopsežniji rad o goranskom govoru, na kojem je i doktorirao. On goranski određuje “kao prelazni, mešavinski makedonsko - srpski govor”. U svojim istraživanjima došao je do stava da se o goranskom govoru „na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom, već se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika - srpskog i makedonskog.”[10] Božidar Vidoeski je objavio više radova o jeziku stanovnika Gore. Prvi rad – Govor na pološkite sela Urvič i Jelovjane – odnosi se na goranski govor u iseljeničkim goranskim selima Urvič i Jelovjane, ali se odnosi i na ostali dio goranskog govora. Osim toga objavio je još nekoliko radova, među kojima su najznačajniji Fonološkiot sistem na seloto Mlike, kao i najpotpuniji i najpouzdaniji rad ovog autora, Goranskiot govor. On smatra da goranski „po svom fonološkom sistemu i po svojoj gramatičkoj strukturi u cjelini i na sinhronom i na dijahronom planu ulazi u sistem makedonskog dijasistema“[11] Dževad Jahić govor Gore pridodaje mrkovićkom poddijalektu i naglašava da ovaj govor ima „dosta osobina pod utjecajem makedonskog jezika, ali i osobina nastalih u kontaktu sa dijalektima albanskog jezika“. Takođe smatra da ovaj govor „zauzima posebno mjesto među dijalektima bosanskoga jezika, jer je najisturenija jugoistočna tačka toga jezika“.[12] 2. Razvoj vokalizma u goranskom govoru u duhu je promjena u ostalim slovenskim jezicima – smanjenje broja fonoloških jedinica na pet klasičnih vokala. Od specifičnih vokala javlja se ə - glas poluglasničke vrijednosti, koji nije kontinuant jerova u jakom položaju, pa se može govoriti o balkanističkom porijeklu ə. U goranskom govoru vokal jat (ě) semanifestuje kao e: Deca, mljeko, vreme, nedelja, kedelja, seno, pobegnala, pesok, veter. Značajna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjonepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć. a) ij < ej ( < - jě)dosljedno je u glagolskim osnovama: Sije (sijala brašno), zasije, prosije, se smije (selo ni se smije), se nasmije, se posmijala, grije (mesečina grije), ogrijala, zagrije, vije (snek vije), smi se, gri se, ali i izvedene glagolske imenice smijenje, grijenje, sijanica („zasijana zemlja“). Mnogi od ovih oblika susreću se i u narodnim pjesmama: “Će ti se smijet, mori, družina.“ (Hasani, 38) „Koga se oret Ograđe, Kurto, koga se sije bosiljok.“ (Hasani, 63) „Mesto jorgan vedro nebo dzvezde sijano“ (Doklje, 205) „Sənce ti grije ozgora, Put ti se smije pret tebe“ (Doklje, 366) Radivoje Mladenović smatra da je -ij<-ej u glagolima lokalna inovacija šarplaninskih govora, jer se i u sirinićkom govoru javljaju dubleti: sijem – sejem, grijala se – grejala se, nasmi se – nasmej se. Mladenović smatra da i umjesto e u nekim glagolima nije refleks ě, većposljedica prodora jedne osnove u drugu. Interesantni su primjeri u kojima je izvršena supstitucija e sa i: gorila, živila, trpila, crnila, mrzila, vrtila ( šuma gorila tri dena, živila besz muža, som trpif muke, se iscrnila vo ljice, ona sve gi mrzila, latka se vrtila). Postavlja se pitanje da li su ovo ikavizmi ili „prodor jedne osnove u drugu“, kako ističe Mladenović. I kod nekih imenica u grupi ej, sa hijatskim j, dolazi do asimilacije i supstitucije sa i: ogl’ialo (< egl’ejalo < ogl'edalo), Krušijanin ( < Krušejanin < Kruševjanin < Kruševo), Šištijani (< Šištejani < Šištevljani < Šištejec). „Ke deljime, Šištijani mori, Budinojec.“ (Doklje, 150) b) i < e + ć, lj, nj: Zićir (< tur. Zekir), Zejnilj (< tur. Zeynel ), čengilj (tur. çengel), oginj/ogin (oganj). c) i < ć + e Ovakvih primjera nema mnogo i oni se mogu objasniti progresivnom asimilacijom: Maćidonec, Maćidonka (u Brodu) i Makidonec, Makidonka u ostalim selima, ćimento („cement“). d) U brojevima šijese i jidinaese došlo je do asimilacije. U jidinaese(t)/đidinaese(t) došlo je do asimilacije u različitim slogovima, ali je moguća i asimilacija prema đ (đidinaese). „Ajša je skupa preskupa, šijese ž’fti dukati“ (Doklje, 239) e) Kod starijih Gorana pored običnog dejka, rijetko se čuje i divojka (junak spije miđu dve divojke, na rogoj nosi divojka, sve divojke so altani). Oblik Divojka je potvrđena samo u narodnim pjesmama i smatra se pozajmicom koja je stigla u goranski govor preuzimanjem folklornog materijala. Neki lingvisti smatraju da je oblik divojka preuzet iz kosovsko-metohijskih govora i da je mogao nastati naslananjem na divota i diviti se. U goranskom govoru nisu poznati oblici diviti se i divota, te se ova činjenica ne može prihvatiti. Divojka se susreće u mnogim narodnim pjesmama. U govoru je uobičajen oblik dejka koji je prisutan i narodnim pjesmama. Oblik divojka ima stilsku markiranost, ali služi i za postizanje ritmičkog efekta. U primjerima koji slijede divojka ima funkciju popunjavanja deseteračkog stiha: „Na postelja bećar i divojka, Na divojka komar ka pirojka“ (Hasani, 91) „Se teralje momak i divojka, Koj ke digne dveste i dva snopa, Koj ke digne trista i tri snopa“ (Doklje, 147) I u drugim imenicama srećemo zamjenu e sa i: Dibranin, gumina (mn. od gumno),vitruška ( planinaska ptica koja lebdi na vjetru, „vetruška“) I u nekim toponimima imamo zamjenu e sa i: L’ivi Raven (Levi Raven). Isto tako i ime sela Mljike neki autori dovode u vezu sa Mlake. f) Prilog još u goranskom govoru javlja se u više varijanti. U Brodu se čuva stari oblik ešte (*ešće). U Resteljici i Kruševu asimilacijom e prema šć nastalo je išće/išćo. U nekim selima pored još (te), potvrđeno je i ište. Ište je kontaminacija išće i jošte. Pošto se ište javlja i u nekim debarskim i struškim govorima, moguć je prodor iz tog pravca. g) Uzvik l’el’e je jedan od uzvika za kazivanje emocionalnog stanja (šo-bilo, l’el’e,ta šo se napraj, l’el’e). Međutim, u Brodu i u narodnim pjesmama javlja se i oblik sa i: „Tugo što je onja, lili, što je onja, Od pendžer što gljeda. Džanam, od pendžer što gljeda?“ (Hasani, 90) 3. Bitna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu saprednjo-nepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć. Ova osobina nije zabilježena u makedonskim govorima. I u srpskim obližnjim govorima gotovo je nema, osim nekoliko dubleta u sirinićkom govoru. Ovako se ponaša i grupa ej drugog porijekla (oglijalo, Krušijani, šijeset). Pošto nema tekstova ovog govora u dokumentima srednjeg vijeka, teško je pratiti ovu pojavu. Možemo konstatovati da je jat (ě) u goranskom govoru zamijenjen vokalom e. To je osobina većine srpskih, makedonskih i dijelom bugarskih govora. Međutim, u goranskom govoru grupa ěj dosljedno je zamijenjena grupom ij što bi moglo imati veze sa ikavizmom. [1] V a s i l K ' n č o v, Gora, Trudove na b'lgarskoto prirodoizpitatelno družestvo, Sofija, 1900. [2] J o r d a n I v a n o v, Makedonski pregled 4, Sofija, 1925. [3] J o r d a n I v a n o v, B'lgarsko-albanska etnička granica, Makedonski pregled, god. I, knj. 4 [4] S t e f a n M l a d e n o v, Istorija na b'lgarski ezik, Sofija, 1979. [5] A f a n a s i j M a t v e j e v i č S e l i š č e v, Polog i ego bolgarskoe naselenie – istoričeskie, etnografičeskie i dialektologičeskie očerki severno-zapadnoy Makedonii, Sofija, 1929. [6] I v a n S t e p a n o v i č J a s t r e b o v, Podatci za istoriju srpske crkve, Beograd, 1879. [7] J o v a n C v i j i ć, Balkanskopoluostrvo i južnoslovenske zemlje I i II, Beograd, 1966. [8] M i l i s a v L u t o v a c , Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja, Beograd, 1955. [9] P a v l e I v i ć, Izabrani ogledi, III, Niš, 1991. [10] R a d i v o j e M l a d e n o v i ć, Govor šarplaninske župe Gora, Beograd, 2001. [11] B o ž i d a r V i d o e s k i, Goranskiot govor, Pr-MANU, XI-2 [12] Dž. J a h i ć, S. H a l i l o v i ć, I. P a l i ć, Gramatika bosanskoga jezika, Zenica, 2000. LITERATURA 1. Cvijić, Jovan, Antropogeografski i etnografski spisi, Beograd, 1911. 2. Doklje, Nazif, Goranski narodni pesni, Skopje, 2000. 3. Hasani, Harun, Goranske narodne pesme, Priština, 1987. 4. Ivić, Pavle, Izabrani ogledi I-III, Niš, 1991. 5. Ivanov, Jordan, Makedonski pregled 4, Sofija, 1925. 6. Ivanov, Jordan, B'lgarsko-albanska etnička granica, Makedonski pregled, god. I, 7. Jahić, Dž., Halilović, S., Palić, I., Gramatika bosanskoga jezika, Zenica, 2000. 8. K'nčov, Vasil, Gora, Sofija, 1900. 9. Koneski, Blaže, Istorija makedonskog jezika, Beograd, 1966. 10. Lutovac, Milisav, Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja, Beograd, 1955. 11. Mladenović, Radivoje, Govor šarplaninske župe Gora, Beograd, 2001. 12. Mladenov, Stefan, Istorija na b'lgarski ezik, Sofija, 1979. 13. Vidoeski, Božidar, Goranskiot govor, Pr-MANU, XI-2 |
LEKSIKOSTILISTIKA
Tvorba riječi u goranskom govoru „osnovna" je činjenica da su Sloveni na našim terenima jezički nadvladali Romane. Na nauci je da otkrije sve one importacije i još više supstitucije koje su se pri tom odigrale u slovenskom govoru.“ [1] Za tipološko zbližavanje balkanskih jezika od velikog uticaja je bio nomadski život, mješanje pokretnih stočarskih grupa različitog porijekla. Tako su se stvarali odnosi međusobno ravnopravnih jezika, a ne jačih i slabijih. Uticaj neslovenskih jezika na GG u pogledu tvorbe riječi bio je manji nego što je bio u pogledu gramatike. Prefiksacija i sufiksacija ostaju osnovni model izvođenja novih riječi koji je nasljeđen iz praindoevrepskog jezika i koji je očuvan do danas. Mnogo je više riječi dobijenih pojačanom prefiksacijom nego sufiksacijom. Uticaj neslovenskih jezika na tvorbu riječi veći je u sufiksaciji. Zapažen uticaj je imao turski jezik iz kojeg su preuzeti nastavci -ja, -džija, -lak/lok/lək, -əz, -aš i drugi. Znatan broj glagola je formiran nastavkom -sa koji je nastao pod uticajem grčkog jezika. Iz arumunskog jezika su preuzeti tvorbeni nastav ci -ulj, -ule. Kao i u drugim govorima veliki je broj nastavaka pomoću kojih se tvore riječi sufiksacijom. U građenju imenica uočeni su ojačani sufiksi, što govori o učestvovanju različitih tvorbenih sistema u formiranju dijalekatskog tipa GG. ač – práćač, vrévač, púač, rípač, kúač, pótkuač, páfkač („lažov), gátač; ljka – bríšaljka, núšaljka, súheljka („pribor za tkanje“), máhaljka („vrsta vretena“), mázgaljka („umivaonik“), stəpaljka; lo – vídelo, óbleklo, nakúalo, blédilo, bŕdilo, jágnjilo, strášilo, sédalo, ljúzgalo; ar – dómašar, váljajčar, vodéničar, gújedar, ófčar, báčilar, bŕdar; (ar)nik – kokóšarnik, pétarnik, stramúarnik, ložíčarnik, gujédarnik, potúarnik; ište/išće – počiválište/počiválišće, úgnište/úgnišće/ógnjište, noćévište/noćévišće, búnjište/búnišće, pásište/pásišće; nik – gl'édanik, tíkvarnik, gúbjanik, crévarnik, zéljanik, máznik, pátenik, zabrájenik; ulj – kŕtulj, mŕsulj, hŕkulj, štŕkulj, šljákulj, vŕzgulj, məkulj, drópulj; ica – deljénica, slamárica, posnópica, branética, dadénica, izvadénica, turánica, duánica, mohórnica („jeza“), imánica („bogatstvo“), nebídnica („nesreća“), gljedánica („djevojka“), vitkánica („vrsta pite“), šljakánica („šamar“), lapáica, kəsánica, pišánica („sudbina“), bljuánica, praćánica, mećénica/mićénica, posténica, ginática, prozeváica; če – dúćanče, žíniče, vrátiče, kóžinče, šéjtanče, bókarče, sándače/səndače, péndžerče, púsuljče, sékirče, brátče, kúćiče, déjkiče, brémče, détiče; ce – pérce, sénce, séfce, brášence, jágnence, kúčence, máčence, dŕvce, zŕnce; ence – détence, iglíčence, brémence, brátčence; ok – póčetok, zápredok, prídavok, dóvršok, závršok, pósedok, póljesok, nápredok; ka – drémka, svírka, póstinka, prócepka, prómka, svŕtka, sótka, pošétuljka, prófirka, strínka, pókrifka, pométuška, póstivka; ot – víkot, pískot, ríkot, jékot, cífkot, púkot, grágrot, vrévot, bəbot; ta – sámota, gréhota, téskota, grúbota, gnəsota, čístota, srámota; ačka – otrúačka, utepúačka, lókačka, gínačka, túračka, zákačka; ina – právdina, krívdina, kŕvnina, mlózina, dləbóčina, dləžina, ródnina, svójština; tija – golótija, gnəsótija, samótija, grubótija; af – brášnaf, gúšaf, dŕpaf, káljaf, kóraf, pípaf, résaf, žəftikaf, zelénikaf, vetérničaf; iv(o) - məgljivo, šúpljivo, bóljezljiv, górčljiv, dóžljiv, cŕvljiv, drémljiv, zbórljiv; en – vláknen, vóvnen/vəvnen, sŕmen, ístrven, dŕven; it – vrápit, vóčoit, vékoit, sékoit, rázborit; l'e – krádl'e, máml'e, vóšl'e, úšl'e, drícl'e, pŕdl'e, móčl'e, šúgl'e; eš – smŕdeš, glóteš, bljúteš, kólješ, nébideš, gládeš, gnjídeš; ica/ec/ce – pítica, hálvica, slívica, dádica, májčica, séstrica, máznikec, šéćerec, véterec, lébec, brátec, amídžinec, mésce, brášence, sírence, ml'ékce. a) Građenje složenica Goranski govor karakteriše izuzetna raznovrsnost u formiranju složenica. Poznate su mnoge kombinacije pomoću kojih nastaju nove riječi. Neke riječi nastaju spajanjem dviju riječi, spajanjem dijelova dviju ili više riječi: samóživnik, samósanik, samosánica, ranóbudnik, nébidnik, nebídnica, namésnica („inoča“, „druga žena“), mánesta/mlánesta („nevjesta“), rúčekvakat, kolačnátkolač, kolájbiće, rukepopótruke, nevrtíkuća... U izvođenju složenih riječi može se izdvojiti jedan tip nesvojstven slovenskim jezicima. To su složenice sagrađene od dva imperativna oblika[2]. Ti se izrazi mogu poimeničiti, ali se upotrebljavaju i adverbijalno: Brkaj-vari („vrsta kačamaka“), idí-hodi, idí-dojdi, perí-nosi, paní-stani, staní-legni, perí-deri, kosí-nosi, dojdí-projdi, stáj-istaj. Poznata je i kombinacija glagol (imperativ) + imenica: turájkuća, širínoge, palíkuća, vrtíkučka, mətnívoda, sisájtelje, čádigəs. I u pojedinim toponimima javlja se slična kombinacija: Giní-voda Re Zl, Điní-voda Br, Tečí-izvor Krs. U tvorbi složenih riječi prisutan je uticaj turskog jezika. Ima složenica koje su nastale direktnim vezivanjem sastavnih djelova, bez spojenog vokala i bez flektivnih gramatičkih elemenata: ta(h)ánalva, miskísapun, đínsaba(h), altípatlak, majásimit, mintánjelek. Porijeklo leksike Glavninu leksike u GG čine riječi slovenskog porijekla. Međutim, mora se istaći osobenost ovoga govora a to je prisustvo velikog broja pozajmljenica iz turskog jezika, ali i iz drugih jezika iz bližeg i daljeg okruženja. Posebna odlika ovog govora je čuvanje arhaične leksike, ili čuvanje leksike sa vrlo starim značenjima, kao i nevjerovatna sposobnost za izvođenje riječi od postojećeg rječničkog fonda. a) Leksika nepoznatog porijekla U GG postoji znatna leksika čije je porijeklo nepoznato. Potrebno je široko istraživanje kako bi se utvrdilo da li je to autohtona leksika, ili je „uvezena“, odnosno tuđa leksika sa izvjesnim modifikacijama. Dobar dio leksike ostaje nepoznat, vjerovatno zbog svog arumunskog ili grčkog porijekla, jezika koje nisu poznavali dosadašnji istraživači goranskog govora. Donosimo neke riječi čije nam je porijeklo još nedovoljno nepoznato: Tíf („tjeme“), tlák („pomije“), pedálajsa („stvori“), se vótrosa („namjeće se“) i vótrosan (namjetljiv), tíljina („tupi dio sjekire“), mŕša („tijelo“), se məfsa („vuče se“), lámka („traži“), lóngur („ljenčuga“), ləšti („sija“, „treperi“), plática („daska“), plóš („strmina“), préften („gladan“), pódljip (“jecaj“), bróta („misli“), blána („balega“), bóbre („narasta“), dréti („nagovara“), déba („pazi“), hépa („luta“), hŕbi („kruni“), gúnta („obla-či“), džída („baca“), džórka („gura“), gnéte („nabija“, „stavlja u usta“), gógoman („pije-tao“), hŕga („koristi“), gənga („zamuckuje“), gáli („vedri“, „čisti“), zlína („ljutina“), glázdav („gnjecav“), kósori („upravlja“), lətov („slab“ „nejak“), zábara („zaluta“), fótna („zapali“), rúljka Je („gunj“), márkica („gunj“), mášnja („štala“), jába Gl („gvozdena vi-la“ ), síropuk („loš čovjek“, pokvarenjak“), vájkar (“vrsta konca“), tína („nanos“), sípelj („sitno“). Većina pomenutih riječi i izraza se mogu pronaći u bugarskim rječnicima (Геров, Български етимологичен речник i dr.), ali samo sa oznakom da su arhaične bez iznošenja podataka o njihovom porijeklu. Ovo se posebno odnosi na riječi iz arumunskog jezika, dok su turcizmi i grcizmi u većini slučajeva naznačeni. Bilingvizam i diglosija Svako pročavanje GG sa sociolingvističkog aspekta zahtijeva da se ovom problemu pristupi kako dijahronijski tako i sinhronijski. Situacija je dosta komplikovana i mora joj se prilaziti stručno i bez predrasuda. Gora se nalazi na jugozapadnom dijelu Balkana i okružena je slovenskim i neslovenskim jezičkim teritorijama (Opolje, Ljuma, Reka, Polog). Osim toga, stanovnici Gore, prije svega muškarci, bili su u stalnom pokretu te su dolazili u kontakt i sa jezicima koji se nisu govorili u neposrednom okruženju. Balkanskim narodima je svojstveno da žive u međusobnim kontaktima i da govore i razumiju po više susjednih jezika. Isto tako trude se da, koliko je to moguće, govore i upotrebljavaju prestižni državni jezik u zavisnosti od države koja je vladala u datom istorijskom trenutku – Oasmansko carstvo, Jugoslavija, Albanija. Na Balkanu je svaki etnos koristio svoj jezik (dijalekat), ali kako bi što lakše komunicirao sa susjedima, a pritom sačuvao svoj jezik, primao je neke osobenosti iz jezika susjednog etnosa. Na taj način je nastao Balkanski jezički savez sa dosta sličnom gramatičkom strukturom u balkanskim jezicima, sa međujezičkom inteferencijom na gramatičkom i leksičkom planu i bilingvizmom i polilingvizmom kod govornika susjednih balkanskih govora.[3] Gora je najbolji primjer balkanskih jezičkih prožimanja i interferencija. Tokom turske uprave državni i najprestižniji je bio turski jezik. Poslije Prvog svjetkog rata u kosovskom dijelu Gore, kao i kod goranske subgrupe u Makedoniji (Urvič i Jelovjane), srpski jezik postaje zvanični državni jezik. Po završetku Drugog svjetskog rata srpskohrvatski je zvanični državni jezik u kosovskom dijelu Gore, dok je u Urviču i Jelovjanu državni jezik makedonski. U albanskom dijelu Gore je od 1923. godine do danas albanski zvanični državni jezik. Sve je to uticalo na stvaranje različitih relacija između GG i pomenutih jezika. U kosovskom dijelu Gore u odnosu na neke jezike (srpski/srpskohrvatski/bosanski) on ima poziciju diglosije, dok u albanskom dijelu Gore, u odnosu na državni i administrativni jezik (albanski) ima poziciju „kasnog bilingvizma“, jer usvajanje albanskog jezika poči-nje tek od šeste-sedme godine, tj. polaskom djece u školu. U albanskom dijelu Gore gotovo jedan vijek egzistira posebno interesantna jezička realnost. Naime, tamo je albanski jezik prisutan u administraciji, školstvu i cjelokupnom društvanom životu, dok goranski („naški“) služi za privatnu komunikaciju. To je navelo Shefqeta Hoxhu da dođe do zaključka da se u „bilingvnoj zoni Gore govori albanski jezik i jedan slavenski dijalekt sa nejasno određenim statusom, koji se može približiti makedonskom, odnosno bugarskom“.[4] Međutim, istina je sasvim drugačija. Bilingvizam je ovdje nastao kao rezultat specifičnih okolnosti nastalih nakon 1923. godine, kada je uspostavljena sadašnja politička granica, i kada je ovaj dio Gore potpao pod jurisdikciju albanske države, kada je albanski jezik postao službeni i kada su otvorene škole na albanskom jeziku. Prije toga je retko ko znao albanski jezik.[5] I danas se goranski govori od svih u kući, na ulici, dok se albanski, čije učenje započinje u školi, upotrebljava isključivo u tom ambijentu, u odnosima sa lokalnoim vlastima ili u kontaktu sa prolaznicima Albancima.[6] Kontakti sa neslovenskim balkanskim jezicima Proučavanje tenutnog stanja u GG upućuje nas na istorijske procese i društvena kretanja koja su uzrokovala promjene u mnogim jezicima na Balkanskom poluostrvu. Na teritoriji Balkana još od antike bilo je pomjeranja stanovništva čime su stvarani uslovi za jezičke kontakte i interferencije. Na formiranje Balkanskog jezičkog saveza naročito su uticali romanski jezici, kao i turski i grčki jezik. Balkanski jezici pokazuju mnogo paralelnih osobenosti u fonetici, morfologiji i sintaksi. Oni imaju i značajan zajednički rječnički fond. Zbog stalnog kretanja stanovništva, GG je bio izložen uticajima gotovo svih balkanskih jezika. Mnogi Gorani su zbog potrebe stočarenja i trgovine istovremeno koristili po nekoliko jezika. Pored svog jezika, mnogi muškarci su govorili i turski, albanski, aromunski i grčki jezik. Zbog toga u leksici GG ima puno pozajmljenica iz ovih jezika. Ali ne samo to, imamo čitav niz kalkova preuzetih iz ovih jezika. Ponekad izgleda da se po „dubinskoj strukturi“ GG približava neslovenskim balkanskim jezicima, prije svega onim koji imaju romansku osnovu. Balkanističke strukrurne promjene u GG i okolnim slavenskim govorima nastale su, najvjerovatnije slavizacijom dijela romanskog stanovništva, možda djelimično i Albanaca, prije XIV vijeka.[7] Kontakt sa albanskim jezikom Kontakti sa albanskim jezikom su viševjekovni. Uticaj albanskog jezika na jezik Gore nije dovoljno proučen, kao što nije proučen ni obrnuti proces. Normalno je da su ti uticaji veći u naseljima koja se nalaze na rubnim djelovima prema albanskim naseljima. Posebno je jak uticaj albanskog jezika u dijelu Gore koji se skoro jedan vijek nalazi pod albanskom administracijom. U tom dijelu Gore ima mnogo više međusobnih kontakata i porodičnih veza (ženidbe, udaje). U kosovskom dijelu Gore pozajmljenica iz albanskog jezika u leksici ima veoma malo, ali je uticaj u fonetici, frazeologiji i sintaksi znatniji, što zahtjeva posebnu analizu. U GG u upotrebi je nekoliko riječi iz albanskog jezika: besa („zadata riječ“), nusa („nevjesta“) mada je u češćoj upotrebi riječ mlanesta (mlada nevesta), kənać ( kënaq – „zadovoljiti“), baljoš („pjegav čovjek“), čupa („šuta“, „ovca bez rogova“), grika („uvala“), ljaljo („otac“, ograničeno na Kru Ši) i možda još poneka riječ. Prema albanskom modelu su nastali pojedini frazeološki kalkovi u GG: na glava ot devet godine = në krye të nëntë vjetëve, nemalje ljep duša da vrtet = nuk kishin bukë të mbanin shpirtin, nemaj strah = mos ki frikë, usta/ruka da ti cəfte = të lumë goja/dorë, besa da vrzeme. U narodnoj poeziji iz kosovskog dijela Gore uticaj albanskog jezika je neznatan. U upotrebi je tek nekoliko leksema: „Zimbiljo nuse ubava“ (Hasani, 43), „će vrzeme, Omer, tvrda besa“ (Hasani, 162). U zbirkama pjesama i narodnih priča koje je Nazif Dokle sakupljao u albanskom dijelu Gore, a koje su nastale nakon uvođenja albanske uprave, uticaj je izraženiji: „Pet puntora prajet bunar“ (Dokle, 123), „Mu ispuca mintan bojdžaklija“ (Dokle, 188), „Dalj filore, naša dejko, tetvječare/tetvječare, naša dejko, elj unike?!“(Dokle, 299) „Naše horo kraj ne ima, / ke će vljeze i suljmuje,“ (Dokle, 439), „Naša država lirija ni dala“ (Dokle, 440), „Ja som roja, more, ot planina“ ( Dokle, 446); I ja gi sakam muškarci da mi bidet vendosur (alb. „odlučan“) Ore, Ama krahasim (alb. „u poređenju“) so drugete Ore, a me kuptuješ? (alb. „shvataš“), Veljet se përmirsualo (alb. „ popravilo“) Ore, Mije ot Šišteec i Borje pondruše (alb. „drugačije“) zborime Za, Mu pišaf se dejka negova ide po loši putoj (Dokle, Priče). Gornji primjeri ukazuju na prilagođavanje albanskih riječu morfološkom sistemu GG. U glagolu kuptuješ nastavak -uješ je goranski nastavak za 2. lice jednine prezenta, u glagolu përmirsualo nastavak -ualo je nastavak glagolskog priloga radnog za srednji rod, dok je u riječi pondruše -po prefiks za komparativ priloga. Sličnih primjera ima mnogo, jer je upotreba albanskog jezika ovdje u svakodnevnoj komunikaciji izvan porodice u svim državnim institucijama. I u manjem broju toponima primjetan je uticaj albanskog jezika: Árber Or, Bériša Di, Gurél'-češma, Gúrel', Džónoec Re, Đinóf-potok Kru, Gúra Zl, Kíša, Píšec Bo, Kíša, Vau Dámes Oč. Kontakt sa turskim jezikom Turski jezik je izvršio snažan uticaj na leksiku GG. U fondu riječi koje označavamo terminom turcizmi sadržan je i veliki broj riječi arapskog i persijskog porijekla. U periodu dugom oko pet vjekova turski jezik je imao dominantno mjesto i bio jezik sa posebnim prestižom na čitavom Balkanskom poluostrvu. Posebno su muškarci u Gori upotrebljavali turski jezik, jer je on bio sredstvo opštenja na širem prostoru. Muškarci u Gori su do kasno, čak mnogo decenija nakon raspada Otomanske imperije, koristili mnoge sekvence (izraze, izreke, poslovice) na turskom jeziku i prevodili ih na svoj lokalni govor. Na taj način su pokazivali prestiž i posebno poštovanje prema državnom jeziku. Time su željeli dokazati svoju pripadnost višem, aristokratskom sloju. Mnoge riječi vezane za državno uređenje, pravo, finansje i sl. su nakon raspada Otomanske imperije izišle iz upotrebe i bile zaboravljene od novih generacija, jer su institucije koje su održavale njihovu upotrebu bile ukinute. Turcizmi su se najbolje održali u narodnom stvaralaštvu Gore, jer pjesma i priča najbolje čuvaju „jezički ambijent“ u kojem su nastajale. Od knjiga pjesama najviše turcizama sadrži zbirka Haruna Hasanija, dok su zbirke Nazifa Dokle sa manje turcizama, jer je u njima mnogo više „ženskih pjesama“, a poznato je da je govor muškaraca bio bogatiji tuđim riječima: „Ne je ljuta zmija, mila nane, tok' je karasevda': sevdinite oči, mila nane, stambolske fildžani, sevdinite kosme- fidan od bosiljok, sevdinoto čelo- altan ajmalija, sevdinite veđi - skadarske gajtani, sevdinoto noze- ovčarsko šupeljče, sevdinata usta, mila nane, bećarska kutija, sevdinata stava, mila nane, pašina namlija“ (Hasani, 89). Knjiga pripovjedaka Ramadana Redžeplarija sadrži daleko najveći broj turcizama, jer je zapisivač poznavalac turskog jezika, pa je mnoge priče „zapisivao“ po sjećanju ili od osoba koje su govorile paralelno oba jezika: „Imaf jen Goranin, ošof na gurbrt, bljizu, vo Prizren. Otvorif jena ašćinica, praif češiti jemeci: grah, čorba, dolma, piljaf, jahnija, musaka, eljbasan tava, sutljijaš, kazanbidi, maljebije, halve i... Dućan imaf, ama rabota nemaf. Hizmećar mu bif jen mlat deljikanljija ot Gora.“ (Redžeplari, Čekmedže) Iz turskog jezika su preuzeti tvorbeni nastavci -ja, -džija, -lak/lok/lək, -əz, -aš. Ovi nastavci se upotrebljavaju i u građenju pojedinih riječi koje nisu turskog porijekla. Tako su nastavkom -džija formirane domaće riječi: koljepkádžija, grozjádžija goljémdžija („palac“), mljekádžija, prsténdžija, svirládžija, lóvdžija, strujádžija („inkasant“) i dr. Sufiks -sa je zastupljen samo u glagolima grčkog porijela, dok su sufiksi -isa i -osa preko glagola sa grčkom osnovom prešli i na primjere sa turskom osnovom. Tako imamo veliki broj ovih glagola koji su u upotrebi u GG: Ázdisa, bítisa, artérisa, bəktisa, bástisa, béndisa, denétisa, kandérisa, kəskándisa, davrándisa, kəzdisa, kándisa, kúrdisa, záptisa, bázdisa, šašárdisa, kurtálisa, rahátlisa, sájdisa, səklétisa, šáštisa, šíštisa, siktérisa, čátisa, újdisa, se táptisa, siktírisa, défetisa, kapárisa, dámlosa, bójosa, bátisa, útisa, téljosa. Međutim, sufiksom -osa formiraju su i domaće riječi: kŕvjosa, cŕvjosa, jádosa, zídosa, gnjídosa, hŕđosa. U Gori je veliki broj toponima u kojima se javljaju turcizmi: Ađiín-kajnak, Crnó-dere, Čárdak, Čátma, Čučiná-češma, Kájnaci, Séir Br, Káršija Rap Org, Ramóf-kajnak Gl, Téferič Krs, Bo, Čárdaci Zl, Suó-dere, Vákaf Kru, Ávlija Le, Šehová-češma Ml, Nizamská-češma, Turskí-put Rad, Askerskó-dere, Fúrna, Júruka, Juručke-gróbišća, Kapí-češma, Kadínica, Kadín-kamen, Kúla, Kurtóica, Mrámor, Túl'be Re, Vákof Vr, Káldrma, Kəšla, Terdziín-kamen Bo, Jeníšalak Ši, Fíšek Za. Kontakt sa grčkim jezikom Kontakti GG sa grčkim jezikom su specifični. Sve do raspada Otomanske imperije mnogi stočari iz Gore su tokom zimskih mjeseci svoja stada gonili u Solun, Janjinu i druga mjesta u Grčkoj. Osim toga mnogi Gorani su imali svoje zanatske radnje u mnogim grčkim gradovima: Solunu, Kavali, Janjini i dr. Tako je u Brodu nastala kovanica nasolun što označava gurbet, pečalbu. Znatan broj glagola sa nastavkom –(i)sa je grčkog porijekla: Prókopsa („uspjeti u životu“, „osrećiti se“) i izvedenice od ovog glagola prokopsanik i prokopsánica, stása („stići“, „sazreti“), párosa („ostavi“, napusti“), píkosa, zapíkosa („ primjetiti“), prépsa („ličiti“), máđosa („očarati“), vápsa/vápca („obojiti“, „ofarbati“, (h)árosa ( „opčiniti“) i izvedenica (h)arósanik, díplosa („slagati“, „ređati“), vítosa („slomiti vrat“), ógrejsa („nagaziti na loše“), pŕsa („žuriti“), árniša („odložiti“, „ ostaviti“, „odreći se“), déksa („trpjeti“, „podnositi“), bolájeći (< spolaj, „daj Bože“, „Inšalah“). Mnoge imenske riječi, neke direktno a neke preko turskog jezika, ušle su u GG iz grčkog jezika: Pálav („glup“, „bezuman“), pálanca („veliki kantar“), prófirka („pride uz jelo“, „poslastica“), félija („komad“,, „odrezak“), šájka („ekser“), štírka („jalova ovca“), pízma („mržnja“), kókalo („kost“), dŕman („rijetko rešeto“), pljít („nepečena cigla“), dímije, eféndija. Veoma karakteristične partikule prisutne u GG more/ore, mori/ori kao i kontrahovani oblici bre/be usvojene su iz grčkog jezika. Paralelno se koristi i partikula diko. Sve ove partikule javljaju se i u narodnom usmenom pjesništvu.I veoma frekfrentan uzvik aro („nesrećo“) preuzet je iz grčkog jezika. „Mori majko, momci me vikaje, / More momci, pogača da mesim“ (Dokle, 55), „So kogo bilo, mori nane, koj go mađosa, / nanice, koj go arosa. (Hasani, 412), „rezilj će te napraj, Fato be ćerko, pa će te parosa“ (Hasani, 188), „Sinojka, dado, sme se karale, / za jeno pusto kokalo, džanam,“ (Hasani, 287). Pojedini toponim upućuju na kontakte sa grčkim jezikom: Gŕkojec Le, Grčkó-trlo Ši, Gramatníkojec, Gŕkinica Gl, Grčké-rupe Re, Mávra, Strátorje. Kontakt sa romanskim jezicima Kontakti sa romanskim jezicima, posebno sa arumunskim jezikom, su potvrđeni u strukturi GG, odnosno u fonetici, morfologiji i sintaksi o čemu je bilo riječi prilikom analize ovih djelova. Međutim, nije zanemarljiv ni uticaj arumunskog jezika na leksiku, a značajno prisustvo je potvrđeno i u toponimiji i patronimiji. Za određivanje supstrata i superstrata u GG od značaja bi bila analiza stočarske, zemljoradničke i botaničke leksike sa uočavanjem slovensakog i neslovenskog u ovom jezičkom sloju. Tu je uticaj arumunskog jezika i najviše prisutan, pošto se oko Gore nalaze pastirske oblasti pretežno vlaškog tipa: Galičica, Bistra, Korab i Šar-Planina. Lekseme koje donosimo su samo manji dio za koje pretpostavljamo da imaju arumunsko porijeklo: Káprulja/kápurlja („drvo za krov“, „tanka greda“), pórta („kapija“, „vrata“), mándža („jelo“, „hrana“), úrda („vrsta mekog sira“), kŕljuk („čobanski štap“), drósulj („slina“), mŕsulj („slina“), hŕkulj („pljuvačka“), drópulj („ zapuštenik“), pártulj(ka) („rita“, „dronjac“), dáda („majka“, rijetko „starija sestra“), džúndžulje („derište“), báte („otac“), tárčuk (vrsta torbe od ovčije kože), skút („naručje“), pálavra („priča“, „galama“), đínđer („vrsta trave sa bodljama“), ćáfulj („frizura“), čúnga („čvoruga“), čékulj („vrh“), čópur („izvor“, „vodopad“), kúp („gomila“), kópica („sređena gomila snopova“), kókor („kosa“, „frizura“), túmba („brdo“), čúčulj („gomila“), rúlek („beba“, „dijete u povojima“), báč („starješina bačila“), fíčor (pomoćnik bača), árgač („dio bačila gdje leži stoka“), stŕ'ga („mjesto za mužu ovaca“), bárdžav („uprljan“) i dr. „So meke kruše gađaje / Belo mi krpče bardžaje,“ (Dokle, 243), „so muški rulek v' narače“ (Hasani, 258), „Pratite Raza drosuljka“ ( Hasani, 118). I toponimi koje donosimo u nastavku su jedan manji dio nedovoljno istraženog romanskog (arumunskog) nasljeđa: Váaška, Vlaškí-potok, Vlaške-ljívade, Đúrđejca, Páraspor Vr, Vla(h)ínica, Berova vodénica Bo, Strátorje Zl Gl Kru, Mávra Zl Br, Róša Br Zl, Kózmina, Bárbula, Túmba, Pirová-niva Kru, Víljan Vr Dr, Románice, Radúnica Lju, Gol'ém-argač, Rádika, Gímitaš Re, Bogdánica Rad, MúrgaKru Ši, Pléote, Lúcino Di, Páraspor Rap, Mángrece Ml, Borílojca Zl, Vláni-sad, Bógdiče, Júlica Cr, Vráca Re, Kórije, Lóticka, Dršófora, Ševrótine Org, Drbúloec, Lámbur Za, Štédim, Šarbánica, Kacúljica, Kukúljevo, Bratanóv-venec Br, Grdóv-dof Pa, Ćáćuk Ku, Maráčalas Or, Dérmula Ko, Šúla Oč, Prípuzen Krs, Árgač, Páraspur Ši, Árgači Je. Zatim imena mnogih sela imaju romanske korijene: Órgosta, Drágaš, Krákošta, Órćuša, Pákiša, Šíštejec, Óčikle. Kalkovi Frazeologija je posebna oblast u okviru leksikologije. To je nauka o izrazima. Predmet njenog proučavanja su frazeološki izrazi. Čini je frazeološki sloj koji zajedno sa leksičkim fondom čini rječnik. Frazeologizmi se razlikuju od slobodnih slojeva riječi po tome što ovdje ne posma-tramo svaku riječ pojedinačno nego cjelinu. Kalk (od francuskog calque, otisak) je termin koji se upotrebljava da označi stvaranje novih riječu u jednom jeziku po ugledu na riječi iz drugih jezika. Postoje kalkovi koji dosljedno slijede original i predstavljaju bukvalne prijevode, kao i oni koji u sastavnim dijelovima sadrže odstupanje od uobičajenog značenja riječi, što ukazuje na njihovo strano porijeklo. U većini slučajeva kalk se veoma dobro uklapa u strukturu jezika, tako da jedino historijski podaci mogu pružiti dokaze o stranom porijeklu, Sintaktički ili frazeološki kalk obuhvata duži izraz ili rečenični obrt. Mnogobrojnost kalkova u balkanskim jezicima svjedoči o veoma intenzivnom odnosu između njih i potvrđuje ispravnost stanovišta koje pri objašnjavanju fonoloških i gramatičkih pojava u njima daje značajno mjesto međujezičkom kontaktu u balkanskoj sredini. Nije rijedak slučaj da se riječi i, pogotovo, frazeološki izrazi date unutrašnje forme sreću u svim jezicima (ili u više jezika) balkanske sredine.[8] U ovakvim slučajevima nije lako odrediti koji je jezik poslužio kao izvor pozajmljivanja, mada je nesumnjivo da su grčki, i kasnije turski jezik ostavili najviše tragova u modeliranju balkanske leksike. Što se tiče GG treba istaći veliki uticaj turskog, grčkog, arumunskog i albanskog jezika, jer su to jezici sa kojima je najčešće dolazio u kontakt. Mnogi kalkovi preuzeti iz ovih jezika predstavljaju bukvalni prijevod: Stajf merak („zaljubio se“), stajf meso („ugojio se“), igra majtap so nego („zadirkuje ga“), ima ruka („krade“), ima usta („mnogo priča“), ne faćaj kusur („ne zamjeraj“), nema lice, laf gi dalje („vjerili je“), menja vek („umire“), fati karpa („pobježe“), ima ruka rabota („umešan je“), mi go sipe oko („zadovoljava me“); Da im ljegne srce („da se smire“), ka ti go bere usta toja laf (Priče, Dokle); „Crvena para ne faćaš“ („ne zarađuješ“) (Hasani, 39), „tuje ka će zamineš, Sebuanče, umot da presečeš“ („izgubi nadu“) (Hasani, 28), „Ne faćaj kusur, Šefijo, take je pišano“ („ ne zamjeraj“) (Hasani, 176), „Mije oko, ja mlanesto, ti sme stajle“ („izabrali smo te“) (Dokle, 347). [1] Irena Grickat, Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika, Beograd, Str. 51. [2] Supstantivizaciju imperativa poznaje grčki jezik. [3] Рина Усикова, Врски меѓу македонскиот јазик и други балкански јазици, Семинар за македонски јазик, Охрид, 2007. [4] Shefqet Hoxha, Shqiptari Sinan Pashë Topojani, Tiranë, 2007. [5] Nazif Dokle, Bogomilizmi dhe etnogjeneza e torbeshëve të Gorës së Kukësit, Tiranë, 2009. str. 97. [6] Nazif Dokle, isto, str. 97. [7] Mladenović, 539. [8] Koneski, Istorija, 182-183. |